Piše: Abdusamed Nasuf Bušatlić
Jedna od najraširenijih tvrdnji protivnika islama i primjene Allahovog zakona (Šerijata) jeste ona da je Zapad napredovao tek kada je odvojio vjeru od države (društva) i politike.
Međutim, istina je sasvim drugačija, naučno-tehnološki napredak razvio se uporedo s industrijskom revolucijom, koja je započela u Velikoj Britaniji krajem 18. stoljeća. Ta revolucija bila je posljedica potreba industrijskog kapitalizma, i mehanizacija nije imala cilj promovirati znanje niti poboljšati ljudske živote, već isključivo povećati proizvodnju i zamijeniti skupu ljudsku radnu snagu.
Mašine su bile odgovor kapitalizma, a ne duha. A istraživačke kolonijalne ekspedicije nisu bile potraga za znanjem, već za zlatom, naftom i robovima. I dok su pričali o civilizaciji, istresali su oganj po narodima koji su samo željeli živjeti slobodno.
Osim toga, Velika Britanija nije bila sekularna država i do danas njen kralj nosi titulu poglavara Anglikanske crkve. Dakle, između naučnog progresa i odvajanja vjere od države nema stvarne povezanosti. Sekularizam se nije pojavio da bi pomogao nauci, već da bi spriječio političke zloupotrebe moći Katoličke crkve.
Time se ruši tvrdnja da je sekularizam preduvjet za napredak. Ako je tako, zašto onda njegovi zagovornici i protagonisti i dalje uporno tvrde da je naš glavni problem u povezivanju vjere i politike, odnosno u tzv. ”političkom islamu”?
Zato moramo početi od osnovnog pitanja: Zašto nam je uopće potrebna vjera? Zato što nijedno drugo stvorenje osim čovjeka nije dobilo Objavu. Zato što je Objava poseban vid počasti čovjeku kao jedinom stvorenju kome je Allah podario razum, moć govora i slobodnu volju.
Objava dolazi od Onoga Koji zna kako ljudska duša diše i objavljena je u formi Božanskih uputa – šta treba činiti, a šta izbjegavati. Ona obuhvata sve što čovjeku treba za ispunjen i sretan život, na ličnom, porodičnom i društvenom nivou. I svaka naredba u islamu ima duboku mudrost, smisao i korist.
Objava se temelji na vjerovanju u Allaha i Sudnji dan, koji pružaju unutrašnju motivaciju za dobro i odvraćaju od zla. Ta unutrašnja kontrola – savjest – daleko je jača i učinkovitija od bilo kakve spoljne represije. Ko još može motivirati čovjeka kao što može iskreno vjerovanje u Allaha? Ko još može zaustaviti ruku nasilnika osim vjere u Sudnji dan i svijesti o odgovornosti za svoja djela pred Gospodarom svjetova?
Dakle, ako se politički sistem rukovodi vjerskim principima, on tada postaje najbolji mogući sistem, jer se temelji na apsolutnoj mudrosti i pravdi Allahovog zakona, koji ne pogoduje nikome niti se ikome priklanja. Stoga, kada kažemo da mi želimo ”islamski sistem”, mi ne tražimo ništa drugo nego pravdu. Mi želimo vladare i vođe koji se boje Allaha, zakone koji ne zavise od hirova moćnih i bogatih, i društvo u kojem se štite slabi i siromašni, a ne privilegije elite.
A kad govorimo o vjeri, onda mislimo na islam, jedinu konačnu i priznatu vjeru kod Allaha, kao što se navodi u ajetu: ”On vam propisuje u vjeri isto ono što je propisao Nuhu i ono što objavljujemo tebi, i ono što smo naredili Ibrahimu i Musau i Isau: ‘Pravu vjeru ispovijedajte i u tome se ne podvajajte!'” (Eš-Šura, 13.)
Prethodne objave bile su dio iste vjere, ali su dolazile određenim narodima i za određeno vrijeme. Samo je Muhammed, sallallahu alejhi ve sellem, poslan cijelom čovječanstvu. Tek s njegovom poslaničkom misijom vjera je upotpunjena, a konačne šerijatske norme zapisane u Kur'anu, Knjizi koja će ostati sačuvana do Sudnjega dana.
Zato se postavlja logično pitanje: Ako je sve tako jasno, zašto se i dalje uporno insistira na izbacivanju vjere iz života i društva, iako je jasno da je ona došla da usavrši moral, uspostavi pravdu i zaštiti osnovna ljudska prava? Zašto se bojimo da islam uđe u život, u školu, u parlament, u ekonomiju?
Odgovor je jednostavan: Allah je ovaj svijet stvorio kao mjesto iskušenja, i Allah je dao svakome pravo da izabere, vjeru ili nevjeru, shodno Allahovim riječima: ”Da Gospodar tvoj hoće, na Zemlji bi doista bili svi vjernici. Pa zašto onda ti da nagoniš ljude da budu vjernici?” (Junus, 99.)
Allahova mudrost je htjela da vjerovanje bude rezultat razuma i slobodne volje, a ne prisile, i da borba između istine i laži nikada ne prestane, shodno ajetu: ”A da Allah ne suzbija ljude jedne drugima, na Zemlji bi, doista, nered nastao – ali, Allah je dobar svim svjetovima.” (El-Bekara, 251.)
U toj borbi jača se istina i otkriva pravo lice ljudi. Pravi ljudi i iskreni vjernici se otkrivaju samo kroz iskušenje. I ako danas ne ustanemo u odbranu istine koju je Allah objavio, nemamo pravo žaliti se što ćemo i mi i naša djeca živjeti potlačeni i poniženi, do daljnjeg.
Stoga kažemo da oni koji napadaju politički islam, zapravo napadaju islam u cjelini. Oni koji kažu da je islam samo lično (privatno) uvjerenje, a ne sistem života, žele ga isprazniti od sadržaja i pretvoriti u folklor i ljudsku baštinu, umjesto u Allahovu objavu i uputu.
Islam je cjelovit sistem: politički, društveni i ekonomski, koji je Allah objavio da bi se sprovodio u život. Pa, kako će Allah dati pobjedu muslimanima, muslimanskim državama i vladarima koji se suprotstavljaju Allahovom zakonu?!
