Autor: Dr. Mustafa Cerić
U vrijeme agresije na Rrepubliku Bosnu i Hercegovinu procesuirani su neodgovorni pojedinci za zločin u slučaju „Kazani“. Nezavisna i međunarodno priznata bosanska država je time dala jasan odgovor da zločin nad civilima je nedopustiv te podliježe rigoroznim sankcijama.
Bošnjački/Bosanski politički predstavnici su nebrojeno puta posjetili „Kazane“ i osudili zločin, kojeg su počinili nesavjesni pojedinci. Zločin na „Kazanima“ nije bio ni ciljani ni sistematski zločin što je potvrdio i Međunarodni krivični sud za bivšu Jugoslaviju (MKSJ) u Hagu.
Svakako, mjesto „Kazani“ treba obilježiti, uostalom Sarajevo je to već obilježilo na adekvatan način, kao opomenu da se to više nikad ne ponovi, ali nije primjereno niti je dopustivo da se na mjestu „Kazani“ podiže spomenik prije nego se podignu optužnice, donesu adekvatne presude protiv srpskih snajperista, minobacačlija i njihovih nalogodavaca, ukinu takozvane srpske komisije za Sarajevo i Srebrenicu i ponište njihovi lažni i sramotni izvještaji te donese zakon o zabrani negacije genocida. Spomenik na „Kazanima“ u okolnostima nekažnjenih srpskih terorista, koji su selektivno terorizirali građane Sarajeva punih 1.425 dana i noći bila bi uvreda i bol na duši roditelja stradale sarajevske djece, nevino stradalih sarajevskih građana na Marakalama i poniženje za sve građane Sarajeva, a posebno za gradsku upravu grada Sarajeva. Šta više, niko iz međunarodne zajednice nije tražio da se podiže spomenik na „Kazanima“ pa je utoliko čudno da to sada nekome pada na pamet.
Osim toga, u manjem bosanskom entitetu takozvanom „republika srpska“ nikada, ama baš nikada, vlasti tog entiteta neće ni priznati niti će ičim obilježili niti jedan srpski zločin nad Bošnjacima, a kamoli podignuti spomenik. Naprotiv, srpska vlast sprečava Bošnjake da sami obilježe stradanje svoje djece u Prijedoru i drugim selima i gradovima u Bosnu gdje je dokazano počinjen genocid nad Bošnjacima. Dakako, Bošnjaci ne treba da budu kao oni, ali ne treba ni da pretjeruju u svojoj „dobroti“, koju oni ne cijene, već im ta dobrota izgleda smiješnom. Grad Sarajevo treba da pokaže svoje hrabro i principijelno lice na način se da se izbori za ono što za što se mora i može izboriti. Volio bih da se navedeni zahtjevi ispune: (1) da se donesu adekvatne presude protiv srpskih snajperista, minobacačlija i njihovih nalogodavaca; (2) da se ukinu takozvane srpske komisije za Sarajevo i Srebrenicu i ponište njihovi lažni i sramotni izvještaji; i (3) da se donese zakon o zabrani negacije genocida. No, iskustvo nas uči da se to neće dogoditi. Naše je, međutim, da na to ukazujemo i opominjemo da se posipa so na ljutu rane žrtava opsade Sarajeva i svih bosanskih građane.
Do tada, sramno je da se bilo ko u ime Sarajeva poltronski dokazuje i pokazuje svijetu, koji je zapravo izdao Sarajevo kad mu je najteže bilo. Nadležni organi bosanske države su priznali i procesuirali zločin na „Kazanima“ i to u toku opsade Sarajeva 1993. godine. Sarajevska vlast se obračunala sa jedinicom koja je činila zločine nad Srbima. Zar to nije dovoljno da se vidi da taj zločin nije bio ni planski ni sistematski, već da je bila greška, koja se događa u ratnim okolnostima.
Poznato je da se u „Srpskom Svetu“ ne priznaje srpski genocid nad Bošnjacima, genocid kojeg su bez truna sumnje utvrdili međunarodni sudovi pravde u Hagu. Naprotiv, srpska politička i akademska propaganda neumorno radi da dokaže da su Bošnjaci/Bosanci počinili genocid nad Srbima u Bosni, posebno u Sarajevu. Ova spoznaja treba da probudi Bošnjake/Bosance, odnosno sve građane grada Sarajeva, na način da pokažu istinu, cijelu istina i ništa drugo osim istine o stradanju Sarajeva u toku 1.425 dana i noći opsade. Nije li Slobodan Milošević na međunarodnom krivičnom sudu za bivšu Jugoslaviju u Hagu optužen upravo za zločin opsade Sarajeva?
Umjesto jeftinog podaničkog dokazivanja i pokazivanja svijetu, grad Sarajevo kao kulturni i civilizacijski centar ne samo Bosne, već i Europe i svijeta, treba da radi u ime savjesti čovječanstva na tome da se donese državni zakon o zabrani negiranja genicida te da se institucionalno poništi „Zaključni izvještaj“ takozvane međunarodne komisije za istraživanje stradanja Srba u Sarajevu, izvještaj u kojem se negira da je uopće bila srpska opsada Sarajeva, a kamoli da se prizna i osudi zločin srpske opsade Sarajeva. To je, očito, moguće zato što ni nakon tri pune decenije nije podignuta nijedna optužnica protiv srpskih snajperista, minobacačlija i njihovih nalogodavaca a kamoli donesena pravosnažna presudu za nezapamćeni krvavi teror nad jednim gradom, teror kojeg je cijeli svijet gledao uživo skoro četiri godine na TV ekranima kao horor film.
Iduće, 2022. godine navršava se 30 godina od srpske opsade Sarajeva, glavnog grada bosanske države, opsade koja je trajala tri puta duže od nacističke opsade Staljingrada.
O tome kako će Sarajevo obilježiti tridesetogodišnjicu srpske opsade ovisi ćete nivo svijesti i kulture grada, koji ne smije nikad smetnuti s uma 11.000 nevino ubijenih Sarajlija i 1.600 nevine sarajevske djece. Ovisit će da li je Sarajevo grad, koji može i zna nositi emanet savjesti čovječanstva da se genocid ne isplati i da još uvijek važi krik „nikad više“ („Never Again“).
Živjelo Sarajevo!
Mirno, slobodno i sretno!
Amin!
