Piše Džemaludin Latić
Dvadeset devetog juna 1945.g., pred zoru, na brdašcu iznad Željezničke stanice u Sarajevu, komunisti-titoisti strijeljali su Mustafu Busuladžića, najoštroumnijeg bošnjačkog mislioca i pisca u prošlom stoljeću. Noć uoči strijeljanja, ovo veliko islamsko srce, čija je krv šehidska po dva osnova, provelo je učeći Kur'an, potpuno svjesno šta, nakon ulaska srpsko-crnogorskih partizanskih jedinica u Sarajevo, čeka ne samo njega, nego i narod iz koga je poniklo i za koga je pisalo. Rođen je u Dživaru kod Trebinja i najvjerovatnije – kao i Sejdefa iz legendarne sevdalinke – potječe od muslimana iz Boke Kotorske, odn. sicilijanskih ili nekih drugih muslimana sa Sredozemlja. Kada su ga ubili, imao je samo 31 godinu. Učio je u travničkoj Elči Ibrahim-pašinoj i sarajevskoj Gazi Husrev-begovoj medresi te na Višoj islamskoj šeriatsko-teološkoj školi, studirao orijentalistiku u Rimu i služio se arapskim, turskim, njemačkim, italijanskim i francuskim jezikom. Komunisti- titoisti, potpuno svjesni njegovog značaja u bošnjačkom narodu, a posebno njegove intelektualne moći, „slučajno“ su ga uhapsili na ulici, izveli pred prijeki vojni sud, strijeljali i zauvijek sakrili njegov mezar. Godine 1997. Izdavačka kuća „Sejtarija“ objavila je većinu njegovih radova (neki su izgubljeni, neki se još drže u zaključanim Udbinim dosjeima!) pod naslovom„Muslimani u Evropi“, među njima i separat „Muslimani u sovjetskoj Rusiji“, koji je pravnoformalno bio razlog ovakvoj sudskoj presudi, a mi smo pred njegovu dušu napisali poznatu kasidu (v. Aziz Alili „Yā, Mustafa“).
Pogibelj komunizma
Rahmetli Mustafa je bio toliko velik pisac i mislilac da bi moderna povijest bošnjačkog naroda – da ga nisu ubili, da je on nastavio da piše i bori se za našu slobodu – sigurno bila drugačija, manje bolna, možda, čak, bez posljednjega genocida, i zato se i danas treba vraćati njegovim radovima. Jer da su pročitali Mustafu, Bošnjaci bi, sedamdeset godina poslije njegova šehitluka, bar počeli da sviđaju račun sa najvećom unutarnjom kobi koja ih je ikada zadesila. Mislimo, naravno, na titoizam, titoistički komunizam kao vid širka – onog najtežega grijeha zbog koga Svevišnji već na ovom svijetu kažnjava svakog pojedinca i svaki narod koji uđe u njega, a koji se obično prevodi kao: pripisivanje Allahu, dž.š., druga ili ortaka tako da se tog ortaka, u svim pitanjima i sferama bitisanja, smatra ravnim Njemu (Allah neće oprostiti da Mu se neko drugi smatra ravnim, Kur'an, 4, 48). Evo nekoliko Mustafinih misli o tome širku koje je on zapisao sredinom 1930-tih godina: „Surovost i strašna pogibelj komunizma i marksizma nalazi se u njihovoj materijalističkoj ideologiji, jer oni negiraju Boga i religiju, ideju čovjeka i slobode kao i apsolutne moralne zakone… Komunizam i marksizam najveći su protivnici pozitivne religije… Za ove pokrete je socijalno pitanje isključivo ekonomsko pitanje, a potrebe želuca najveće su. Kada bi čovjek bio životinja, čije bi se sve potrebe svodile na želudac i tjelesne nagone, onda bi to stanovište bilo ispravno. Ali pošto čovjek nije samo „homo oeconomicus“, nego i „homo humanus“, i pošto kod čovjeka postoje i potrebe duše, a ne samo stomaka, zbog toga prolazna materijalna dobra ne mogu biti cilj naših stremljenja. Cilj naših stremljenja i životne dinamike ne može biti nešto prolazno ni štetno, nego samo ono vječno, Univerzalno. To je Bog, izvor života i tvorac svega, a nepokolebiva vjera u Njega određuje pravi put života…“ („Razmišljanja o Bogu i religiji“); „Komunizam i antipod mu fašizam ne zadovoljavaju. Oni nisu riješili socijalno pitanje…Kao dinamičke sile, komunizam i fašizam rascijepili su svijet u dva protivna pola…Komunizam je razbio ideju čovjeka i slobode. Doveo je u pitanje sudbinu kulture, religije i svih emanacija duha, bez kojih je nemoguć napredak čovjekov. Brutalnost i sila trijumfuju…Islam teži da na zemlji stvori univerzalno bratstvo ljudi, izgradi potpuna čovjeka i osposobi ga za više, nadzemaljske ciljeve. Zato islam u principu nema ništa protiv onog socijalizma koji se bori za jednu višu istinu i socijalnu pravdu, koji ljudima nosi pomoć, a ne vlast, bratstvo, a ne klasnu mržnju, čovjekoljublje, a ne brutalnost, slobodu, a ne diktaturu, jednakost, a ne nasilje…Velika je zabluda suprotstavljati marksističko-komunističkoj ideologiji zajednički kapitalizam i religiju, zabluda bar kada se govori o islamu, jer u dvoboju koji se danas bije između komunizma i kapitalizma islam ne može da se stavi na stranu ni jednog ni drugog. Islamski socijalizam zabacuje i komunizam i kapitalizam. Islam se bori protiv komunizma ne u ime ekonomskih interesa kao zapadni kapitalisti, nego u ime života, čovjeka i kulture, slobode, savjesti i dostojanstva. Duh islamskog socijalizma potpuno je oprečan savremenom socijalizmu, koji je pravo čedo kršćanske Evrope… I svaka ona ideologija koja bi mogla pravedno i pošteno riješiti socijalno pitanje, stvoriti bolje životne uslove nego što su naši današnji, imala bi izgleda na uspjeh i pravo da postane univerzalno učenje ljudi. Njoj bi pripadala budućnost. Upravo islam za tim teži… Islam ima u vidu interese svih ljudi, a ne samo jedne društvene klase, npr. radničke…“ („Islam i socijalizam“);
Islamska socijalna pravda
„Zapad je izgubio religiju i moral. On je zaboravio na Boga, i zato se tamo odigravaju socijalni paradoksi koji daju žig našoj epohi… Samo vječne istine, kao što je islam, mogu podizati život, a laži, kao što je komunizam, nikada! Zadatak je naše generacije da se bori za pobjedu istine islama, a to će reći za pobjedu socijalne pravde, jednog novog, boljeg poretka, za pobjedu čovjeka. Mislimo da će budućnost dati pravo islamu!“ („Paradoksi u svijetu“); „…u novije doba ideološki sukobi iz Europe prenose se i u islamske zemlje. Dok Italija teži da se islamski narodi orijentiraju prema fašizmu i tako ih iskoristi u borbi protiv moćnog rivala Velike Britanije, s druge strane osjeća se komunističko- marksistička propaganda Treće internacionale, koja je razaslala svoje brojne agente u islamske zemlje. Da ne bi došlo do ideoloških cijepanja u islamskom svijetu, koja bi bila pogibeljna i razbila duhovno jedinstvo muslimana, islamski narodi stoje pred teškim zadacima. Mi smo u gornjim izlaganjima istakli da je islam prirodni protivnik i komunizma i fašističko-rasističkih shvatanja. Da bi se uklonila svaka propaganda, dolazila ona slijeva ili zdesna, muslimani prije svega treba da se orijentiraju isključivo prema islamu i jačaju svoje duhovne veze…“ („Dužnosti islamskih naroda“)…
Dova Mehmed-ef. Handžića
Rahmetli Mustafa je bio toliko srastao sa „socijalnim pitanjem“ i općom sudbinom vlastitog naroda, koji je tokom Drugog svjetskog rata bio izložen totalnom uništenju, da je u „Dužnostima islamskih naroda“ predlagao održavanje kongresa islamskih naroda na kome bi se dogovarale metode odbijanja i komunističke i nacističko-fašističke „ideološke pogibelji“ za muslimansku omladinu i radnike, osnivali ratni fondovi zekjata za izbjeglice, ranjenike, borce, siročad…, jačalo muslimansko duhovno i političko jedinstvo, itd. Svjestan manipulacija jednog agenta Treće internacionale jevrejskog porijekla, po imenu Josip Broz zvani Tito, Mehmed-ef. Handžić, začetnik čuvenih muslimanskih rezolucija protiv ustaških zločina i prvi glas na evropskom tlu protiv diktature u Hitlerovom Trećem rajhu, sredinom rata, kada je vidio da će bh. muslimani otići za tim manipulatorom iz Treće internacionale, molio je dragog Allaha, dž.š., da ga uzme prije nego što njegov narod padne u njegove zamke (prema kazivanju h. hafiza Halid-ef. Hadžimulića). Mehmed-ef. je pozivao: I povratite se Gospodaru svome i poslušni Mu budite prije nego što vam kazna dođe, – poslije vam niko neće u pomoć priskočiti! (Kur'an, 39, 54.) Bošnjaci ga nisu čuli! Titoisti su ga ubili 1944.g. ! U isto vrijeme, prvi učitelj „Mladih muslimana“, Mustafa Busuladžić, obraćao se našim tadašnjim precima: “Stari su Bošnjaci kao predziđe muslimanstva na Zapadu bili u neprestanom džihadu; stotine su godina krvarili za ugroženu vjeru i ugrožene živote, i u prvom redu zahvaljujući Božijoj volji pa onda žrtvama, samoprijegoru i borbama naših pređa dugujemo naše bitisanje. Kao i prvi muslimani, tako su se i stari Bošnjaci u najkrvavijim sukobima vođenim za golo održanje i odbranu vjerskih vrjednota borili kao lavovi, ali su uvijek ostajali ljudi… U ovom totalitarnom ratu, u kome su se sudarili ne samo kontinenti, suprotne vojske, rase i narodi, nego i različite ideologije, ponovno je kao i bezbroj puta u prošlosti doveden u pitanje naš biološki opstanak. Zato iz spoznaje o našoj ugroženosti treba da izviru naše dužnosti, da se naša misao, čitav rad, cjelokupne duhovne i materijalne snage stope u jedinstvenu volju koja se zove borba za biološko održanje muslimana u ovom prostoru koji im pripada i po povijesnom i po naravnom pravu…“ („Uzroci napretka prvih muslimana“). Godine 1945. Mustafa je pozivao Bošnjake: Pa budite što dalje od kumira poganih i izbjegavajte što više govor nesitiniti, / budite iskreno Allahu odani, ne smatrajte nikoga Njemu ravnim! A onaj ko bude smatrao da Allahu ima iko ravan – bit će kao onaj koji je s neba pao i koga su ptice razgrabile, ili kao onaj kojeg je vjetar u daleki predio odnio! (Kur'an, 22, 31).
Stazama kumira poganih
U strahu od titoističke čizme, Bošnjaci nisu čuli Mustafu, krenuli su stazama „kumira poganih“ i njima išli blizu pola stoljeća: Josipa Broza su pridružili kao ortaka Svevišnjem Allahu; Kur'an i Sunnet poslanika Muhammeda, s.a.v.s., zabacili su za leđa: umjesto u tevhid, vjerovali su u dijalektički materijalizam; alkoholizirali se, jeli svinjetinu i kamatu, gasili muslimanska ognjišta: ženili se s nemuslimankama i udavali za nemuslimane, nadijevali djeci nemuslimanska imena, ostavljali sunnećenje muške djece i šerijatska vjenčanja, odbacili tradicionalnu muslimansku bošnjačku nošnju i odricali se svoje arhitekture…; umjesto da stoje u namazu, stajali su pred Josipom Brozom; umjesto ramazanske profinjenosti, uzeli su komunističku „animalnost“; umjesto Lejletul-kadra, svetkovali su 1.maj; umjesto da plaćaju zekjat, plaćali su „doprinos“ za JNA; umjesto da idu na hadž, išli su na mjesta lažnih ili izmišljenih komunističkih bitaka i „herojstava“; umjesto tekbira na Kurban-bajram, urlali su za Titovom štafetom i okupljali se oko nje – kao vjernici oko Kjabe – na njegov izmišljeni rođendan 25. maja; umjesto islamskog bratstva, odali su se bratstvu i jedinstvu sa svakim osim sa bratom muslimanom, itd.- jednom riječju: živjeli su ishaviješćenim životom, poput onoga koji je „s neba pao“ pa mu ptice pamet razgrabile – bez svijesti o islamu, Bošnjaštvu i Bosni, nespremni pred genocidnim pohodom dojučerašnjih titoista.
Historijska nauka koja to nije
Pitanje titoizma treba da na kritički način rasvjetljava jedina nauka kojoj to sljeduje: historija. Ali te nauke u našoj zemlji gotovo da nejma. Imamo tek nekoliko pokušaja da se tamna strana toga perioda predoči sudu javnosti (N.Halilbegović, S. Jalimam, A. Jahić…). Zbog toga je titoistički povijesni falsifikat u Bosni i kod Bošnjaka i dalje živ, i dalje obmanjuje i manipulira narodom koji nejma svoju autentičnu historijsku nauku. No, na temelju internacionalnih historijskih istraživanja neupitno je slijedeće: da je – u okviru cca 96 miliona žrtava komunističke imperije – Josip Broz odgovoran za preko 1 milion tih žrtava (posebno vojvođanskih Nijemaca, Slovenaca, Hrvata i Albanaca…); da je njegov režim „tretirao“ cca 3 miliona građana Jugoslavije kao „neprijatelje naroda i države“ provevši ih kroz logore, tamnice, „informativne razgovore“ i tsl. Na temelju početnih historijskih istraživanja spomenutih autora, koji su otkrili masovne grobnice žrtava titoizma u Sarajevu, okolini Tuzle, Doboja, Bosanskog Novog, Bosanske Gradiške, Kulen-Vakufa i drugdje, te na temelju činjenice da su Bošnjaci i drugi građani naše Republike stradavali po Hrvatskoj, Sloveniji i na Blajburgu, opravdano bi se moglo govoriti o nekoliko desetina hiljada nedužnih bh. i bošnjačkih žrtava Titova režima, među kojima je Mustafa Busuladžić jedna od najpoznatijih. Nadalje, istraživanja Mine Kujović, koje je ova naša historičarka objavila u Glasniku IZ-e, pokazala su da su tzv. muslimanske milicije, a ne Titov pokret, bile ključni faktor u zaštiti od biološkog nestanka našeg naroda tokom Drugog svjetskog rata. Istraživanja Zije Sulejmanpašića pokazala su da su partizanski odredi dvije godine zajedno sa četnicima vršili zločine nad Bošnjacima po istočnoj Bosni i Hercegovini te da su Josip Broz i njegova Komunistička partija, zapravo, izazvali građanski rat na tlu Jugoslavije u kome su nezaštićeni Bošnjaci stradali prvenstveno od vojno opremljenih četničkih jedinica srpskog naroda. U „živom pijesku“ toga globalnoga kovitlaca borba onih partizanskih jedinica koje su se sa plemenitim namjerama borile protiv nacističko-fašističkog okupatora i za rješenje političke krize i socijalnog pitanja u našoj Republici, naravno, ne može se izjednačavati sa titoističkim ciljevima gole borbe za vlast i, de facto, novu okupaciju čitavog jugoslavenskog prostora.
