Piše: Nezir Halilović
Kad se uputimo na putovanje Kur’anom, u suri El-Kasas, od 76 do 82 ajeta naći ćemo sljedeće ajete:
“Karun je iz Musaovog naroda bio, pa ih je tlačio, a bili smo mu dali toliko blaga da mu je ključeve od njega teško mogla nositi gomila snažnih ljudi. ’Ne budi obijestan, jer Allah ne voli one koji su obijesni!’ – govorili su mu ljudi iz naroda njegova.
I nastoj da time što ti je Allah dao stekneš onaj svijet, a ne zaboravi ni svoj udio na ovom svijetu i čini drugima dobro, kao što je Allah tebi dobro učinio, i ne čini nered po Zemlji, jer Allah ne voli one koji nered čine.
’Ovo što imam stekao sam znanjem svojim, tako ja misli’ – govorio je on. A zar nije znao da je Allah prije njega već uništio neke narode koji su bili od njega jači i koji su bili više nakupili, a zločinci neće o grijesima svojim ni ispitivani biti.
I izađe on pred narod svoj u svom sjaju. ’Ah, da je i nama ono što je dato Karunu!’ – govorili su oni koji su čeznuli za životom na ovome svijetu; on je, uistinu, presretan!
’Teško vama!’ – govorili su učeni – ’onome koji vjeruje i čini dobra djela bolje je Allahova nagrada, a bit će samo strpljivima pružena’.
I Mi smo i njega i dvorac njegov u zemlju utjerali, i niko ga od Allahove kazne nije mogao odbraniti, a ni sam sebi nije mogao pomoći.
A oni koji su ranije priželjkivali da su na njegovu mjestu, stadoše govoriti: ’Zar ne vidite da Allah daje obilje onome od robova Svojih kome on hoće, a i da uskraćuje! Da nam Allah nije milost Svoju ukazao, i nas bi u zemlju utjerao. Zar ne vidite da nezahvalnici nikada neće uspjeti?”’
Ovi ajeti jasno govore o toj ličnosti iz drevnog staroegipatskog perioda, savremeniku (i po nekim predajama, čak i rođaku) Božijeg poslanika Musaa, a. s.
U ovo vrijeme općeg ekonomskog nadmetanja, kad svako trči na sve strane sa osnovnim ciljem da prikupi što veću količinu materijalnih sredstava, ovo kur’ansko kazivanje ima itekako svoje mjesto, poruku i značaj. Opće je poznato da Kur’an u većini slučajeva izostavlja imenovanje ličnosti na čije riječi, djela, vjerovanja i ponašanja skreće pažnju. Međutim, u ovom slučaju nam Uzvišeni Allah navodi ime čovjeka na čije postupke se osvrće. Naziva ga Karunom i kazivanje o njemu vezuje za opći ljudski ovodunjalučki ideal, ideal basnoslovnog bogatstva.
Karunovo jezero
Ako se uputimo Egiptom, zemljom faraona, poslanika i još uvijek prisutnih pravih čuda, moći ćemo naći još uvijek živu uspomenu na tu ličnost. Radi se o nastavku nevjerovatne priče o najbogatijem čovjeku na svijetu. Samo, ovaj put, stvarnost priče se ne graniči sa nadanjima, maštom i željama svakog čovjeka za basnoslovnim Karunovim bogatstvom. Sada se stvarnost graniči sa klasičnom fatamorganom pri putovanju bezvodnom pustinjom.
Kad su nam naši domaćini na El-Azharovom koledžu “Fuad Hamis”, 10. ramazana, rekli da ćemo na izlet u južni tok Nila, svi smo se obradovali. Nil je najveća rijeka na svijetu. Sam po sebi je dovoljno lijep i poseban. Pogotovo u južnijim djelovima, udaljenim i sačuvanim od kairske buke, gužve i maksimalne popunjenosti svakog pedlja slobodne zemlje, pa čak i od asfalta udaljenog.
Nakon što smo napustili Gizu i pogledom ispratili piramide, koje su hiljadama godina okrenute prema svim stranama svijeta, našli smo se u klasičnoj egipatskoj pustinji, koja se u potpunosti razlikuje od pustinja Arabije, Sirije i Jordana. U potpuno ravnoj pustinji, gdje nema ni traga ni većem brdu, kamoli planini, svega tri pojedinosti zadržavaju u sadašnjosti: moderni autoput, sa po dvije trake u svakom smjeru, sa užurbanim automobilima, koji kao da su bježali od sunca i pustinjske vreline jureći vrtoglavom brzinom kroz pravcima kroz pustinju, a pravi pustinjski put im u tome pomaže; zatim, veliki metalni električni stubovi, sa izuzetno dugim žicama koje se protežu pustinjskim prostranstvom, te otpaci pokraj puta koje vjetar raznosi po mrtvoj pustinjskoj zemlji ukazujući na živi i primitivizam sudionika u savremenom životu.
Koliko god osmatrao okolinu, pred prolaznikom je uvijek ista slika. Slika žutosmeđe zemlje, nepravilno popločane svim mogućim oblicima i dimenzijama sitnog kamenja i pijeska, sa bezbrojnim uvalama i uzvišenjima, koja nisu dovoljno velika da se mogu nazvati brežuljcima niti dovoljno mala i ravnomjerna da bi ih se nazvalo ravnicom. Tek u daljini su se razaznavali blagi oblici duguljastih pustinjskih brežuljaka.
Oblaci koji nisu na nebu
Po nekom mudrom planu ili igrom slučaja, na lijevoj strani našeg pravca nanizala se metalna aleja električnih stubova, što govori o privredi i ekonomiji Egipta, dok je sa desne strane samo ta ogromna i neravna pustinja, koju civilizacija dodiruje samo pokojom kesom koje vjetar raznosi.
Mogli smo dugo i jasno pratiti kretanje oblaka. Ali, na zemlji. Ne na nebu. Jedinu hladovinu i činile su sjenke tih oblaka različite veličine i oblika.
Prostranstvo praznog ambijenta se odrazilo na sve nas. Kako u pustinji nije bilo ničega što bi moglo skrenuti i zadržati poglede i misli, lica svih musafira su govorila da im misli putuju prostranstvima njihovih uspomena i sjećanja iz Bosne i Hercegovine, Malezije i Egipta. Iz svijeta sjećanja i uspomena, ubrzo smo prešli u svijet snova…
Jezero uusred pustinje
Prenuli smo se tek kad se autobus zaustavio i kad su se sa strane “opojavile” zgrade saobraćajnog policijskog punkta. Izgrađene su po nacrtu drevnih staroegipatskih objekata. Inače, u Egiptu državne institucije imaju nečeg faraonskog, ili oblikom zgrade, obilježjem i simbolom, ili u postupcima i metodama.
Vozač autobusa je policajcu pokazao svu potrebnu dokumentaciju, a vodič putovanja Ahmed je izišao i počeo razgovarati sa njima. Kad se vratio, rekao mi je da je sve u redu i da nastavljamo dalje. Ali, čim smo krenuli, pretekao nas je policijski automobil i održavao konstantnu udaljenost od autobusa. Ahmed mi je rekao da će nam oni biti vodiči do našeg odmarališta na Karunovom jezeru. Upitao sam ga: “Kakvog jezera? Zar vi u Egiptu, u pustinji, imate jezera!?” Odgovorio je krajnje jednostavno: “Da, ima jezera u pustinji i sada idemo na Karunovo jezero”.
Nakon bezvodnih pustinjskih prostranstava kojima smo prošli, nisam mogao povjerovati da je nešto tako moguće, tim prije što smo odmakli od Nila. Iako sam prošao pustinjama Arabije, Sirije i Jordana, nikad nisam čuo za jezera u pustinji. Istina, u Siriji i Jordanu postoji više rijeka i potoka kroz pustinju i ponegdje se mogu vidjeti sa autoputa. I u pustinjama Arabije mogu se vidjeti jezera, pa čak i mora, ali samo u – fatamorgani.
Ista boja neba i jezera
U međuvremenu se okolina veoma izmijenila i ustajalu sliku pustinjskog pijeska zamijenile su brojne palme i žbunje, pokraj puta, praveći šarenu hladovinu. Iza njih su se prostirale brojne navodnjene parcele i veliki broj ribogojilišta. Vidjele se su brojne ribe. Prizor je bio krajnje neočekivan. Ljudi su bili zauzeti čišćenjem ribnjaka.
Kompletan krajolik se izmijenio i sada je pred nama sve vrvilo od života i pokreta. Vidjeli smo i ljude koji obrađuju njive. I mnoštvo magaraca, omiljene životinje ove zemlje koje se koriste za gotovo sve moguće namjene, od jahanja i nošenja tovara, pa do obrađivanja zemlje.
Prošli smo pored većeg naselja i vidjeli stari natpis koji je hrđa progrizala na nekoliko mjesta, ali dovoljno čitak: “Buhajretu Karun”. Na bosanskom, Karunovo jezero.
Uspeli smo se uz manje uzvišenje i onda se pred nama ukazao veličanstven prizor nepregledne doline, na čijoj se desnoj strani prostire ogromno sivkastoplavo jezero. Njegov oblik se, usljed silnoga prostranstva, uopće ne može definirati. Tek su daleki pustinjski brežuljci razdvajali spoj identične boje pustinjskog neba i pustinjskog jezera. U centralnom dijelu jezera nebo i jezero su se spajali i činili cjelinu. Imali smo osjećaj kao da se komad neba spustio i našao sebi mjesto na zemlji. To je uistinu nevjerovatan prizor.
Na lijevoj strani se vidi krivudava linija obale jezera preplavljena plažama, ugostiteljskim objektima i pravim šumama. Do kraja pogleda sve se zelenilo od gustih šuma i šarenilo od brojnih kuća i turističkih naselja postavljenih na najljepšim mjestima.
Krivudavi put vodi uza samu obalu do turističkog grada koji se doima kao da je izgrađen na samom kraju jezera i da je obuhvatao veliki dio obale u obliku polumjeseca. Gledajući tu ogromnu vodenu površinu usred pustinje prisjetio sam se kur’anskih ajeta i kazivanja koji govore o tom čovjeku te svega ostalog što sam pročitao o Karunu.
Pomislio sam da se na dnu divovskog jezera krije bogatstvo najbogatijeg čovjeka na svijetu. Zadivio sam se toj mogućnosti, ali sam i shvatio da su nikakve mogućnosti da se bogatstvo pronađe. Jezero je bilo toliko prostrano da je smiješna i besmislena svaka pomisao o traženju blaga.
Upitao sam Ahmeda zašto baš ovo jezero zovu Karunovo jezero i rekao mi je da ga Egipćani tako zovu još od najstarijih vremena.
Ponovo smo se prepustili posmatranju tog u svijetu jedinstvenog prizora. Pred nama su se nizale slike obala obraslih trskom, slike ljudi u čamcima zauzetih ribolovom, slike velikih, uređenih, potpuno čistih plaža sa svim turističkim sadržajima. Podloga svih slika je identična. Ogromna i nedokučiva vodena površina koja se dodiruje sa samim nebom i sa kojom se došaptavaju duguljasti pješčani brežuljci na samim krajevima jezera.
Na drugoj strani su se smjenjivale slike raznolikih kuća i ograđenih dvorišta, prostranih plantaža raznog voća i zemljoradničkih parcela. Tako smo stigli u turističko naselje sa hotelima sa, za nas, potpuno neuobičajenim i novim oblicima. Kao da ih je projektirao umjetnik. Slijedilo je drugo iznenađenje. Naselje nije na kraju jezera, kako se iz daljine čini, nego je izgrađeno na nekoj vrsti jezerskog poluostrva, koje je, poput nosorogovoga roga, ulazilo u dubine jezera. Iza toga smo ugledali još veću vodenu površinu, znatno veću od one pokraj koje smo upravo prošli.
Kod Karunovog dvorca
Ponovo smo, na kraju Karunovog jezera, naišli na mala uzvišenja i sa njih gledali na jezero sa ove strane. Odmah ispod nas, uza samu obalu, proteže se velika i gusta zelena šuma.
Šuma za Egipat predstavlja pravu rijetkost. U toj ogromnoj prostranoj zemlji u pustinjskim područijma rijetkost je vidjeti i par stabala, a kamoli pravcatu, gustu, zelenu šumu. Nakon toga smo se, krenuvši dalje, ponovo susreli sa suhim pustinjskim zemljištem. Došli smo u veliku, neravnu, isprelamanu pustinjsku dolinu u čijoj se sredini nalazi veliko tradicionalano egipatsko selo. Krajevi doline su ograđeni velikim suhim pješčanim brdima. Ulice, kuće i nošnja ljudi ničim ne pokazuju sadašnje vrijeme, niti da ih to uopće zanima. Na nas su obraćali pažnju jedino prolaznici. Sa čuđenjem su gledali u naš autobus, dok su se djeca sa ulice derala: “How do you do”, “What’s your name” i “Hello”.
Uz naš autobus i te prolaznike, sa nama su u gustom saobraćaju makadamskim seoskim putom sudjelovali i brojni magarci pod tovarom tri puta većim od njih, a obavezno na magarcu sjedi i vlasnik. Na putu su i brojne koze.
Ostavili smo put kroz naselje i uputili se ka pustinjskom dijelu koji je isprelaman blagim uzvišenjima i udubljenjima na kojima se vide ostaci ograda koje su dijelile plantaže vinove loze čiji su korijeni davno sasušeni. Primijetili smo i stroegipatski oblik zgrade u daljini na vrhu jednog od uzvišenja. Rečeno nam je da je to Karunov dvorac. Sa čuđenjem smo ga posmatrali. Očekivali smo veličanstveno zdanje, poput piramida ili nešto slično. Međutim, to je malo veća kuća na osami. Napuštena, zjapi u tom djelu pustinje. Od svakog turiste koji želi samo prići dvorcu, obavezno se uzima po 16 džunejha (10 KM). Ponovo je u pitanju svojevrsna vrsta dodira. Ovaj put to nije dodir ljepote jezera i ljepote neba, nego dodir misterioznosti historije i bezobzirnosti ekonomije!
