Piše: Abdusamed Nasuf Bušatlić
Često u svakodnevnom govoru čujemo sintagmu ”naknadna pamet”, koja se obično koristi kao ironičan komentar na račun onih koji se tek poslije određenih događaja pojavljuju s kritikama i savjetima.
Šta je zapravo ”naknadna pamet”? To je bolest ljudi bez karaktera, volje i snage. To je, ustvari, odraz nemoći i kukavičluka, bijeg od odgovornosti i pokušaj da se vlastita pasivnost opravda kritikovanjem onih koji su imali hrabrosti djelovati onda kada je bilo najpotrebnije.
Takvi ljudi nikada ne ulaze u arenu dok traje borba, nikada ne staju u prvi red kada se odlučuje o sudbini, nikada ne rizikuju da pogriješe. Oni čekaju da se prašina slegne, da pobjednici i gubitnici budu razotkriveni, pa tek onda izlaze sa svojim ”mudrostima”. Oni su uvijek spremni kritizirati druge i omalovažavati njihova djela i odluke, samo da bi prikrili vlastiti kukavičluk i nemoć.
Vidimo danas, kada cionistički entitet – udarna pesnica Zapada protiv islamskog ummeta -pokreće svoje krvave agresije, kako arapski režimi, koji su se davno predali, ne krive agresora, nego muslimane nad kojima se vrši agresija. Oni uvijek svaljuju odgovornost na žrtvu, a agresoru nalaze opravdanja, govoreći: ”To vam se desilo jer ste provocirali. Da ste se predali, ništa vas ne bi snašlo!” Kao da je krivica u tome što muslimani Gaze nisu pristali na poniženje i potlačenost, a da bi, kako tvrde, u suprotnom bili pošteđeni stradanja. Oni bi htjeli da zlo i agresiju nazovemo mirom, a predaju mudrošću.
Ali, zar smisao postojanja država nije zaštita svojih naroda, njihova sigurnost i dostojanstvo?
Nisu države osnovane samo radi državnih obilježja i raznih državnih ceremonija na kojima se slave i veličaju državne vođe, nego da budu štit protiv agresora.
Muslimanski narodi čitavo stoljeće podnose nemoć i izdaju svojih vladara, a narod Palestine decenijama trpi prazna obećanja vlasti, proizašla iz mnogobrojnih ”mirovnih” sporazuma, da će makar ono malo preostale zemlje na Zapadnoj obali i u Gazi ostati zaštićeno.
Međutim, svakim danom njihovo stanje postajalo je sve gore: agresor je nastavljao otimati zemlju, rušiti kuće, a oni su gledali kako se nad džamijom Al-Aksom vrše napadi i skrnavi njezina svetost, dok su međunarodni sporazumi ostajali mrtvo slovo na papiru.
Kada su izgubili svaku nadu u lažne zaštitnike, Palestinci su se oslonili na Allaha i vlastite snage, te formirali tajnu bazu za oružani otpor. Allah ih je nadahnuo idejom tunela, čime su prevladali blokadu i strogi nadzor neprijatelja i režima. A onda se desila operacija ”Tufanul-Aksa”, koja je uzdrmala cionistički entitet, njegove zapadne saveznike i arapske izdajnike koji mu služe.
Taj napad je ogolio i srušio lažnu ”legitimnost” arapskih režima, pa su požurili da ga osude, nazivajući ga ”neposluhom vladaru”. Pravdaju sebe pričom da štite svoje narode pregovorima, iako dobro znaju da je to samo drugo ime za kapitulaciju.
Da bi zavarali muslimanske mase, posegnuli su za onima koji su spremni prodati vjeru za dunjalučke sitnice. Naime, neki islamski učenjaci izdali su fetve po mjeri tirana, ističući u svojim fetvama da je obavezna poslušnost i pokornost vladaru čak i kada krši Allahov zakon. Pravdali su i pravdaju svoje fetve potpuno pogrešnim tumačenjem određenih hadisa Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, a zaboravljaju i prešućuju jasne riječi Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem: ”Nema pokornosti stvorenju u nepokornosti Stvoritelju.”
Tragedija je što neki muslimani povjeruju u njihovo zastranjivanje ili ih slijede zbog ovosvjetskih interesa, pa time postaju najveći gubitnici.
Međutim, dok arapsko-muslimanski režimi i dvorska ulema tonu u izdaju, mudžahidi Gaze stoje nepokolebljivo u svojoj borbi protiv cionističkog agresora. Njihova čvrstina pred cionističkom silom i najrazornijim oružjem današnjice jasno pokazuje da to nije postignuto ljudskom snagom, već Allahovom pomoći. On im je učvrstio korake i učinio njihove hice preciznim.
Time se potvrđuju riječi Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem: ”U mome ummetu će uvijek postojati skupina koja će otvoreno stajati na istini, nadvladavajući svoje neprijatelje. Neće im nauditi oni koji im se suprotstave – osim što će ih pogađati određene nedaće – sve dok ne dođe Allahova odredba, a oni postojani na istini.”
Ashabi upitaše: ”Allahov Poslaniče, a gdje će oni biti?”
On reče: ”U Bejtul-Makdisu i njegovoj okolini.” (Ahmed)
Oni koji ih napadaju, koji sumnjaju u njihovu borbu i staju na stranu neprijatelja, sami su sebe svrstali među munafike.
Dakle, pouka je jasna: Na strani istine neće uvijek biti brojčana većina, ali će uvijek biti Allahova pomoć. Predaja agresoru nije mudrost, već izdaja.
