Piše: Abusamed Nasuf Bušatlić
Postoje trenuci u životu pojedinaca koji, uhvaćeni u jednoj slici ili gesti, rasvjetljavaju moralne zakone čitavih civilizacija jasnije nego opsežne historijske studije. Jedan takav trenutak zabilježen je na jednoj od posljednjih fotografija Šerifa Huseina ibn Alija, nekadašnjeg kralja Hidžaza. Snimljena u Amanu 1931. godine, fotografija koju objavljujemo uz ovaj tekst prikazuje Šerifa Huseina kako sjedi na stolici, s potonulim licem i pogledom izgubljenim negdje između zakašnjelog kajanja i bolne spoznaje. To je slika koja u sebi sublimira poniženje i tragediju čovjeka koji je, izmanipuliran od neprijatelja islama da ruši hilafet, na kraju ostavljen da polahko vehne i nestaje iz sjećanja svojih nekadašnjih ”saveznika”.
Dvadeset prvog novembra 1930. godine, njegov sin Fejsal doputovao je na Kipar da preuzme oca i, uz britansku dozvolu, prebaci ga u Aman. Britanija, koja ga je godinama koristila kao instrument razbijanja muslimanskog jedinstva, tada ga je već posmatrala kao nepotrebnu figuru na šahovskoj tabli Bliskog istoka. Njegova se ”misija” završila, a time je završila i svaka potreba da mu se ukaže bilo kakva pažnja.
U Amanu, u posljednjim sedmicama života, Šerif Husein se predao rukama ljekara koji su se smjenjivali uz njegovu postelju i onima koji su dolazili da ga obiđu i čuju njegove posljednje riječi. Bio je ogorčen, razočaran, rezigniran i ponižen. Žalio se na Engleze toliko uporno da su mnogi koji su ga posjetili nosili sa sobom njegove riječi kao opomenu za budućnost.
Ebu Hasan en-Nedvi prenosi, u knjizi Muzekkirâti sâih fi eš-šerki el-arebi – Memoari jednog putnika po arapskom istoku, kazivanje nekih palestinskih vođa. Kažu da je Šerif Husein, nekoliko dana prije smrti, ležao prikovan za postelju kada je zatražio od sina Abdullaha da ga uspravi. Kada ga je Abdullah posjeo, rekao mu je drhtavim glasom: ”O Abdullahu, čuvaj se Engleza i ne vjeruj im. Pogledaj samo šta su učinili tvom ocu…”
Ali Abdullah te riječi nije čuo – ili ih nije želio čuti. Ostao je vjeran britanskoj strategiji na Bliskom istoku, nadajući se da će mu ta poslušnost jednog dana donijeti čast, moć ili teritorijalno širenje. Sanjao je o pripajanju Sirije, i u tom snu nije vidio ništa od onoga što je njegov otac vidio na samrti. Nadao se da će mu britanska naklonost otvoriti vrata političkog uspona. Ali to je bila nada nalik Iblisovoj nadi da će jednog dana nastaniti Džennet.
Potom je došao trenutak od kojeg nema bijega. Šerif Husein je umro četvrtog juna 1931. godine, nakon što se ljekarima učinilo da mu se stanje počelo popravljati. Tako je svoj dunjalučki život završio čovjek koji je povjerovao da se pobjeda može ostvariti rukama neprijatelja i da se islamski hilafet može graditi na obećanjima nevjernika.
Nažalost, čini se da je obrazac koji je upropastio Šerifa Huseina i srušio hilafet, danas, stoljeće kasnije, prepoznatljiv i u političkoj stvarnosti Bosne i Hercegovine, gdje su političke vođe tzv. Trojke odlučile da svoj uspon grade ne na rezultatima izbora i legitimnoj snazi naroda, nego na inženjeringu međunarodne zajednice.
Tzv. Trojka ušla je u politički aranžman koji je bio moguć samo zato što je visoki predstavnik na 24 sata suspendirao ustavni poredak kako bi se dobila željena većina. I tako je dio bošnjačke političke elite ponovio grešku Šerifa Huseina: povjerovali su da će im stranci otvoriti vrata moći, a da cijenu neće platiti njihov narod i država.
Međutim, posljedice tog saveza danas brzo izlaze na površinu, baš kao što su se pred Šerifom Huseinom razotkrile namjere britanske politike.
Najvažniji resori presudni za državnu stabilnost – sigurnost, finansije, pravosuđe – prepuštaju se predstavnicima političkih struktura koje ni u teoriji ne priznaju punu suverenost Bosne i Hercegovine; funkcije se tretiraju kao moneta za potkusurivanje, država se fragmentira, a oni koji nikada nisu krili aspiracije prema njenom cijepanju postaju ”čuvari” njenih najvažnijih institucija.
Bosna i Hercegovina danas plaća moralnu i političku cijenu nezasite pohlepe za vlašću i pogubnog uvjerenja da neprijateljski raspoložene sile mogu biti garant stabilnosti – ili da će ti donijeti mir, a da prethodno ne zauzmu tvoju kuću. To je zabluda jednako pogubna kao ona iz vremena Šerifa Huseina.
Jer kada bošnjački politički akteri pristanu da njihova sudbina, sudbina naroda i sudbina same države budu pisane tuđim perom, tada tragedije ne nastaju kao slučajnost nego kao neumitna posljedica. Voljeli bismo da nismo u pravu, ali historija rijetko daruje drugu priliku onima koji svoju sudbinu predaju u ruke svome neprijatelju.
