Piše: Abdusamed Nasuf Bušatlić
Allah, dž.š., je stvorio čovjeka u najljepšem obliku i odlikovao ga iznad svih drugih stvorenja. Jedna od odlika i blagodati koju je Allah podario čovjeku jeste i moć govora, na šta aludira ajet: ”Zar mu nismo dali oka dva i jezik i usne dvije.” (El-Beled, 8.-9.)
O veličini blagodati govora svjedoče i ajeti: ”Milostivi, poučava Kur'anu, stvara čovjeka, uči ga govoru.” (Er-Rahman, 1.-4.)
U islamu je govor, odnosno riječ, dragocjena i ona ima veliki značaj. Nevjernik ulazi u islam riječju (izgovaranjem šehadeta), muškarac i žena jedno drugom postaju halal riječju (bračnom ponudom i prihvatanjem), riječju započinju i završavaju se ratovi, riječju (krivim svjedočenjem) zatvaraju se nevini ljudi, ali se isto tako riječju oslobađaju kriminalci i zločinci, u šta smo se mnogo puta uvjerili.
Riječ, odnosno govor, bit će dokaz za nas ili protiv nas na Sudnjem danu, kao što se navodi u ajetu: ”Na Dan kada protiv njih budu svjedočili jezici njihovi, i ruke njihove, i noge njihove za ono što su radili.” (En-Nur, 24.)
Kada je Mu'az, radijallahu anhu, upitao Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem: ”Allahov Poslaniče, zar ćemo biti odgovorni i za ono što govorimo?” Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao mu je: ”Teško tebi, Mu'aze, zar će ljudi biti bacani naglavačke u džehennemsku vatru, osim zbog plodova njihovih jezika?!” (Tirmizi)
Srce neće biti postojano dok jezik ne bude postojan
Allah, dželle šanuhu, podstiče na lijep govor a upozorava na ružan govor, jer ružan govor proizvodi neprijateljstvo i mržnju, razilaženje, stranaštvo, podjele, razbija jedinstvo ummeta, sije smutnju.
Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao je: ”Neće se učvrstiti iman kod čovjeka dok ne bude postojano njegovo srce, a neće mu srce biti postojano dok ne bude postojan njegov jezik.” (Albani, Sahih et-tergib)
Nažalost, u našem vremenu se proširio bezvrijedni, lažni, neprovjereni govor, govor rekla-kazala. Umjesto lijepih, muslimani danas jedni drugima govore ružne riječi, umjesto iskrenog savjeta čujemo uvrede, ponižavanja, ogovaranje, klevetanje, potvoru, tajna došaptavanja u kojima nema nikakvog dobra.
Muslimani su danas do iznemoglosti spremni istraživati, prepričavati i prenositi, a bogami i izmišljati tuđe mahane, samo kako bi obezvrijedili, ponizili i ismijali muslimana koji ne razmišlja kao što oni razmišljaju, koji nije fanatični i slijepi sljedbenik skupine kojoj oni pripadaju.
Kao da smo zaboravili da je hurmet ili svetost muslimanske ličnosti kod Allaha velika, kao što je rekao Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, gledajući u Ka'bu: ”Kako si samo veličanstvena i kako je velika tvoja svetost, ali je hurmet i svetost muslimana veća od tvoje.” (El-Bejheki) Zašto su musliman i muslimanka toliko vrijedni kod Allaha? Pa, upravo zbog riječi! Zbog toga što je riječ imana (šehadeta) u njihovim srcima, veća, teža i vrjednija kod Allaha od nebesa i Zemlje.
Svetost muslimanske časti veća je od svetosti Ka'be
Jedan od najvećih grijeha koji ljudi čine jezikom jesu ogovaranje i kleveta ili potvora. Neki muslimani žive u iluziji da napuštanjem velikih grijeha, kao što su alkohol, kocka, blud, krađa, ubistvo i slično, postižu potpuni uspjeh na dunjaluku i Ahiretu, samo ne znamo ko im je rekao da su ogovaranje, prenošenje tuđih riječi i potvora, mali grijesi?!
Kada je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, upitan koji musliman je najbolji, rekao je: ”Najbolji musliman je onaj od čijeg su jezika i ruku sigurni drugi muslimani.” (Muslim)
Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, nije rekao da su najbolji oni muslimani koji klanjaju noćni namaz, koji mnogo poste nafile, koji često obavljaju hadž i umru, već oni od čijih jezika i ruku su mirni i sigurni drugi muslimani.
Ogovaranje i potvaranje ukazuju na podlost, kukavičluk i pokvarenost onoga ko to čini. Stoga nije čudo što Kur'an onoga ko ogovora prikazuje u liku zvijeri koja se ustremila na svoga brata nakon njegove smrti, pa otkida njegove udove i jede njegovo meso, kao što se navodi u ajetu: ”I ne ogovarajte jedni druge! Zar bi nekome od vas bilo drago da jede meso umrloga brata svoga – a vama je to odvratno – zato se bojte Allaha, Allah, zaista, prima pokajanje i samilostan je.” (El-Hudžurat, 12.)
Rečeno je: ”Hrabrost prema ljudima u njihovom odsustvu je poput njihovog ulagivanja i dodvoravanja u njihovom prisustvu, oboje su znak kukavičluka i niskosti.”
Iskreni vjernik traži pozitivne strane i osobine kod svog brata, spominje ga po dobru među ljudima, tako da dobro prevladava, a zao čovjek ne vidi kod drugog ništa osim nedostataka i mahana, spominje ih, uvećava, širi i prenosi ljudima.
Alija, radijallahu anhu, rekao je: ”Kad bih vidio sramotno djelo svojim očima, pokrio bih ga svojom odjećom, jer je onaj koji razglašava i obznanjuje grijeh, kao i onaj koji ga čini.”
Zabrinjavajuća je činjenica koliko smo mi danas, kao muslimani, pokvarili svoj ahlak, koliko nam je svojstveno ogovaranje, klevetanje i sramoćenje drugih muslimana, da je to naprosto nepojmljivo, jer je to nemoguće dovesti u vezu sa iskrenim vjerovanjem i islamskim ahlakom, već samo sa džahilijjetom i moralnom posrnulošću.
Štaviše, kad čitamo siru Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, naići ćemo na predaje u kojima se spominju primjeri moralnosti i čovječnosti kod najvećih džahila i neprijatelja islama. Naime, u nekim predajama navodi se da su mušrici rekli Ebu Džehlu: ”Kako si dopustio Muhammedu da vam izmakne iz ruku u noći Hidžre i da se pridruži Ebu Bekru i da odu u Jesrib? Zašto nisi provalio vrata i izvukao ga iz kreveta?” Ebu Džehl je odgovorio: ”Pa da onda Arapi govore: ‘Amr ibn Hišam je prestravio Muhammedove kćerke i oskrnavio svetost njegove kuće.”’
Zamislite, faraon ummeta, došao s namjerom da ubije Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, ali pri tome ne želi da naruši običaje i norme društvenog morala koji je vladao u Mekki. A koliko danas ima muslimana koji ne gledaju ni na obraz, ni na običaje, niti na Allahove granice i islamski ahlak.
Nesporazumi i neslaganja ne smiju utjecati na iman i bratsku vezu
Neko će možda reći: ”A zar među ashabima i muslimanima iz prvih generacija nije bilo nesporazuma i svađa?” Da, među njima je dolazilo do nesporazuma, pa i svađe, ali to nije remetilo njihove bratske veze i nisu zbog tih nesporazuma i svađa upadali u stupicu velikih grijeha kakvi su ogovaranje i klevetanje muslimana.
Spominje se da je između Sa'd ibn Ebi Vekkasa i Halida ibn Velida došlo do spora, pa je jedan čovjek otišao kod Sa'da i stao na njegovu stranu kritikujući Halida i njegov nastup, pa mu je Sa'd rekao: ”Ono što se među nama desi od nesporazuma i svađa ne može dostići našu vjeru, tj. ne može naštetiti našoj vjeri.” (Ed-Dinveri, ‘Ujunul-ahbar, II/16)
Štaviše, nisu samo učenjaci i pobožnjaci čuvali društveni moral, već su o tome brinuli i muslimanski vladari. Naime, prenosi se da je neki čovjek rekao halifi Abdul-Meliku ibn Mervanu: ”Vođo pravovjernih, želim ti prenijeti nasamo jedan razgovor.” Budući da je halifa bio u društvu svojih bliskih saradnika, dao im je znak da napuste prostoriju, a onda je, prije nego je taj čovjek počeo govoriti, rekao: ”Pazi, nemoj me slučajno hvaliti, jer ja sebe poznajem bolje nego što me ti poznaješ, nemoj me lagati, jer ja laž ne opraštam i nemoj nikoga ogovarati u mom prisustvu, jer ja nemam priliku saslušati osobu koju ogovaraš.” Tada je čovjek rekao: ”Vođo pravovjernih, hoćeš li mi dozvoliti da izađem?” Halifa Abdul-Melik, rekao je: ”Izađi ako želiš.”
Upozoravajući na opasnost i pogubnost ogovaranja, Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao je: ”Najgori vid kamate je atak na čast muslimana (riječju i djelom) bez prava i legitimnog razloga.” (Ebu Davud)
Onaj koji ogovara i kleveta druge muslimane, morao bi znati da ogovaranje i kleveta donose poniženje na dunjaluku i žestoku kaznu na Ahiretu, i da taj grijeh neće moći anulirati i izbrisati namazom, postom, sadakom i drugim ibadetima i dobrim djelima, ako mu onaj koga je oklevetao i ogovarao ne halali.
Jer, ako se radi o grijehu između tebe i Allaha, ma kakav grijeh bio u pitanju, to je mnogo lakše nego grijeh između tebe i drugog čovjeka, a pogotovo muslimana. Zašto? Zato što je Allah Milostivi i plemeniti Gospodar, Koji prima pokajanje i oprašta grijehe. On se raduje tevbi i pokajanju Svoga roba iako je neovisan od svih svjetova.
Kada bi dvadeset ili trideset godina činio najveće grijehe, a zatim se iskreno pokajao, Allah će ti sve te grijehe oprostiti i pokrit će ti sramote. I ne samo to, ako je tevba bila iskrena, Allah će ti brda tvojih grijeha pretvoriti u brda dobrih djela, kao što je Uzvišeni Allah rekao: ”Ali onima koji se pokaju i uzvjeruju i dobra djela čine, Allah će njihova hrđava djela u dobra promijeniti, a Allah prašta i samilostan je.” (El-Furkan, 70.)
Međutim, ako si počinio grijeh prema ljudima, prema drugom muslimanu, pa se pokajao, Allah ti neće primiti tevbu dok ne izmiriš račune sa onim kome si zulum učinio.
No, ko ti garantira da će ti taj halaliti, da će prihvatiti ispriku, možda i umre prije nego izmirite račune. Stoga znaj da će on uzeti svoje pravo na Sudnjem danu, a teško onome ko bude morao nadoknađivati tuđa prava svojim dobrim djelima na Sudnjem danu.
Sufjan es-Sevri, govorio je: ”Da sretneš Allaha sa sedamdeset grijeha između tebe i Allaha, lakše ti je nego da Ga sretneš sa jednim grijehom koji je između tebe i ljudi.”
Iako je ogovaranje zabranjeno zbog toga što u odsutnosti spominješ muslimana po nečemu što ne voli, onda je kleveta i potvora još veći grijeh, jer spominješ brata ili sestru muslimanku po nečemu što nisu uradili, kako bi ih, zbog svoje zlobe i zavisti, osramotio i ponizio.
Ibn Ebi Dunya prenosi da je Ebu Derda, radijallahu anhu, rekao: ”Svaki čovjek koji prenese i proširi riječ o čovjeku od koje je on čist, kako bi ga ocrnio na ovome svijetu, Allahovo je pravo da ga istopi s tom riječju u džehennemskoj vatri.”
Allaha molimo da nas sačuva smutnje, da očisti naša srca od zlobe, mržnje i zavisti, a naše jezike od ogovaranja, potvore, prenošenja tuđih riječi, klevete, laganja i bestidnog govora. Amin!
