Piše: Dr. Mustafa Mahmud
Često sam se pitao koji je to najsretniji trenutak u mom životu? Kroz moje misli prošla je dugačka vrpca značajnih trenutaka i prizora iz moga života.
Trenutak kada sam vidio objavljenu prvu moju priču, trenutak kada sam diplomirao na Medicinskom faklutetu, trenutak kada sam primio državnu nagradu za književnost.
Zatim, trenutak opijenosti prvom ljubavi, prvo putovanje i izlazak u svijet, te krstarenje od afričke džungle do izleta u Njemačku, Italiju, Austriju, Švicarsku, Englesku, Francusku i Ameriku.
Zatim, trentak kada sam zaradio prvu hiljadu funti i trenutak kada sam stavio prvu ciglu u Islamski centar u Al-Doqi.
Pregledao sam u glavi sve te životne prizore i rekao u sebi: ”Ne, nijedan od tih trenutaka nije najsretniji u mom životu.”
Naime, postoji jedan drugi trenutak i prizor koji je za mene bio najsretniji.
Jedne noći prije dvadeset godina učinio sam sedždu Allahu, dž.š., i osjetio sam da cijelo moje tijelo čini sedždu.
Moje kosti su činile sedždu.
Moja nutrina je činila sedždu.
Moj razum je činio sedždu.
Moja savjest je činila sedždu.
Moja duša je činila sedždu…
U tom trenutku nestalo je unutrašnje tjeskobe i prestao je bunt i prigovaranje na sudbinu. U tom trenutku sam vidio mudrost u iskušenjima i bio sam zadovoljan njima, vidio sam da se u svemu onome što Allah daje krije dobro, da je sve što On čini pravedno, da je u Njegovoj odredbi milost, a u Njegovom iskušenju ljubav…
U tom trenutku, dok sam bio na sedždi, osjetio sam da se vraćam u svoju pravu domovinu iz koje sam i došao. Shvatio sam i spoznao svoj identitet i pripadnost. Saznao sam, zapravo, ko sam ja.
Oholost je nestala, tvrdoglavost je isparila, unutrašnji bunt se smirio, tmine mraka su se raspršile. Kao da sam se gušio pod vodom, a onda iznenada izvadio glavu iz morske dubine da vidim svjetlo, da gledam svijet i da uzmem zraka, da duboko udahnem slobodu i nezavisnost. O, kakve li slobode i kakve li nezavisnosti!
Oh, moj Bože! Kao da sam bio udaljen i prognan ili kao da sam bio zarobljenik okovan lancima koji su zatim razbijeni. Kao da sam se vrtio u jednom krugu poput životinje na čije oči su bili stavili veo, a kada je veo podignut ona je progledala.
Da, u tom trenutku sedžde, ja sam oslobođen.
Da, to je bila istinska sloboda kada sam shvatio suštinu robovanja Allahu.
I tog trenutka su spali okovi sa mojih ruku koji su me vezivali za dunjaluk i njegova lažna božanstva: novac, slavu, ugled, vlast, užitak, nadmoć i snagu.
Osjećao sam da mi više niko ne treba i da ne ovisim ni o kome i ni o čemu, jer sam bio pod zaštitom Vladara svih vladara Koji sve posjeduje i Kome pripada sve što postoji.
Bio sam poput ptiča koje se vratilo majčinom krilu.
Tada sam saznao da je to istinska sreća i džennet na Zemlji sa kojim se ne može porediti nikakva druga dobit na dunjaluku.
Allah je objavio Svom posljednjem poslaniku, Muhammedu, s.a.v.s.: ”Ti molitvu obavljaj (sedždu čini) i nastoj da se Gospodaru svome približiš.”
No, ne znači da svako ko čini sedždu da se i približava Allahu, osim kada (poput Musaa, a.s.) skine obuću svoju, kada dunjaluk baci i ostavi iza sebe i pristupi namazu (molitvi) čistog srca, ogoljenih osjećaja, srcem punim strahopoštovanja i čineći sedždu svim dijelovima tijela (bića). Tada se dešava bliskost i to je prava sedžda.
Koliko se samo nadam da ću ponoviti takvu sedždu ili da će mi se ponoviti takva sedžda i da će mi Allah iz Svoje neizmjerne dobrote omogućiti da se približim i dopistiti mi da Mu iskreno i istinski činim ibadet.
Ponekad opet kažem samom sebi: ”Možda mi se nikada više neće vratiti trenutak kada ću skinuti svoju ‘obuću’ kako dolikuje veličanstvenosti mjesta i stanju sedžde.
Možda se dunjaluk vratio i uzeo me pod svoje, možda se ponovo vratio veo i prekrio moje oči, možda se vratila ljudska priroda pa se svom svojom težinom sručila na moju umornu dušu.
No, ne mogu se prestati nadati i molim Allaha da mojoj nadi pripoji i dobro djelo.”
Allahu dragi, omili pravo vjerovanje u srcima našim, a omrzni nam nevjerstvo, raskalašenost i neposlušnost. Amin!
Preveo i prilagodio: Abdusamed Nasuf Bušatlić
