Piše: Abdusamed Nasuf Bušatlić
Još od davnina ljudi su znali da snaga oružja sama po sebi nije dovoljna; istinska mudrost leži i u umijeću zaštite. Stoga su ratnici kroz historiju učili da svaka bitka zahtijeva zaštitu tijela i čvrste bedeme kako bi preživjeli i postigli pobjedu. Nekada su oblačili teške oklope i stavljali kacige kako bi se zaštitili od strijela i kopalja; danas vojnici oblače pancire i šljemove, štiteći se od metaka i smrtonosnih gelera. Poput svojih prethodnika, savremene vojske grade utvrđenja iznad zemlje i tunele ispod nje, učvršćene do mjere da odole i najrazornijim napadima.
Ako čovjek ulaže toliku brigu u zaštitu svoga tijela, koliko li tek njegova duša i srce vape za zaštitom!? Ljudsko srce je bojno polje na kojem šejtanske strijele neprestano padaju sa svih strana. Najčvršći bedem kojim se srce može utvrditi i zaštititi jeste zikr – spominjanje i veličanje Allaha, ujutro i navečer, i u svakom trenutku. Onaj ko ustrajava u zikru, njegovo srce postaje neosvojiva tvrđava; a onaj ko ga zapostavi, nalik je čovjeku koji ostavlja vrata svoje tvrđave širom otvorena, pa neprijatelj lahko prodire, pustoši je i na kraju ruši.
Mnogobrojni ajeti i hadisi podsjećaju muslimane na važnost zaštite srca zikrom. Uzvišeni Allah objavio je: “Za one koji i stojeći i sjedeći i ležeći Allaha spominju i o stvaranju nebesa i Zemlje razmišljaju: ‘Gospodaru naš, Ti nisi ovo uzalud stvorio; hvaljen Ti budi i sačuvaj nas patnje u vatri!'” (Ali Imran, 191.)
Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, objasnio je da nema uzvišenijeg djela od zikra. Ebu Derda, radijallahu anhu, prenosi da je Allahov Poslanik upitao ashabe: “Hoćete li da vas obavijestim o vašim najboljim djelima koja su najodabranija kod vašeg Gospodara, koja vas uzdižu na najveće stepene, koja su vrjednija od udjeljivanja zlata i srebra, i koja su bolja od toga da se sukobite s neprijateljem, pa da ih ubijate i da oni vas ubijaju?” “Svakako!”, odgovoriše oni. Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, reče: “Spominjanje (zikr) Allaha.” (Hadis bilježe: Et-Tirmizi, Ibn Madže i imam Ahmed)
Prenosi se da je Muaz ibn Džebel, radijallahu anhu, govorio: “Ništa tako ne spašava od Allahove kazne kao spominjanje i veličanje Allaha.”
Jedan pobožnjak je rekao: “Kada se na Sudnjem danu podigne zastor i otkriju se nagrade za dobra djela, ljudi neće vidjeti veću nagradu od one za spominjanje (zikr) Allaha. Tada će neki ljudi žaliti i govoriti: ‘Ništa nije bilo lakše od zikra, a nismo to činili.”’
Dakle, uprkos lahkoći i jednostavnosti zikra, tvrdokorna ljudska srca su lišena neizmjerne nagrade za zikr i kažnjena uskraćivanjem slasti tog ibadeta.
U tom smislu su i riječi Ibnul-Kajjima: “Najteža dunjalučka kazna je da Allah sputa tvoj jezik od spominjanja Njega.”
A Zun-Nun je rekao: “Dunjaluk nema slasti bez spominjanja Allaha, ahiret nema slasti bez Allahovog oprosta, a džennetska radost nije potpuna bez gledanja u Allahovo lice.”
Jedan od najveličanstvenijih zikrova i najmoćnijih oružja srca jeste tesbih – spominjanje i slavljenje Allaha. Tesbih se u Kur'anu spominje više od osamdeset puta, a sedam sura počinje upravo ovim zikrom, pokazujući njegovu snagu i ljepotu.
Tesbih nije ograničen samo na ljude; svako stvorenje čini tesbih i veliča Allaha, shodno ajetu:
“Zar ne znaš da Allaha hvale svi koji su na nebesima i na Zemlji, a i ptice širenjem krila svojih; svi znaju kako će Mu se moliti i kako će Ga hvaliti. A Allah dobro zna ono što oni rade.” (En-Nur, 41.)
Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao je: “Kada Allah odredi da se nešto desi, nosioci Arša Ga veličaju (čine tesbih), zatim Ga veličaju stanovnici nebesa koji su do njih, sve dok to veličanje ili tesbih ne dopre do stanovnika najnižeg (prvog) neba.” (Hadis bilježi imam Muslim)
Iako meleki nikada ne griješe i besprijekorno izvršavaju Allahove naredbe, oni su ipak stalno zauzeti veličanjem Allaha, kao što Allah kaže o njima: “Hvale Ga noću i danju, ne malaksavaju.” (El-Enbija’, 20.) Štaviše, oni se ponose i hvale svojim činjenjem tesbiha Allahu, shodno ajetu: “Mi smo u redove poredani, i samo Njega hvalimo!” (Es-Saffat, 165.-166.)
Tesbih (veličanje Allaha) mijenja sudbine, kao što je spomenuto u priči o Junusu, alejhis-selam:
“I da nije bio jedan od onih koji Allaha hvale, sigurno bi ostao u utrobi njenoj do Dana kad će svi biti oživljeni.” (Es-Saffat, 143.-144.)
A prvi savjet koji je Zekerijja, alejhis-selam, dao svom narodu, kad je izašao iz hrama, bio je poziv da tesbihom veličaju Allaha, kao što se navodi u ajetu: “I on iziđe iz hrama u narod svoj i znakom im dade na znanje: ‘Hvalite Ga ujutro i navečer!'” (Merjem, 11.)
Musa, alejhis-selam, znao je da snaga srca dolazi kroz slavljenje Allaha i zato je zatražio od Allaha da mu brat Harun bude pomoćnik u poslaničkoj misiji, da zajedno spominju i slave Stvoritelja i da Mu tesbih čine, shodno ajetima: “I podaj mi za pomoćnika iz porodice moje Haruna, brata mog; osnaži me njime i učini drugom u zadatku mome, da bismo Te mnogo hvalili i da bismo Te mnogo spominjali.” (Ta-Ha, 29.-34.)
U Džennetu, gdje je blagodat potpuna, jezici vjernika nikada ne prestaju s tesbihom i zikrom:
“Molitva njihova bit će u njima: ‘Hvaljen neka si, Allahu!’, pozdrav njihov: ‘Mir vama!’, a njihova posljednja molitva: ‘Tebe, Allaha, Gospodara svjetova, hvalimo!'” (Junus, 10.)
Tesbih liječi tjeskobu i odagnava brige, jer slavljenje Allaha ispunjava srce nevidljivom snagom. A kad se tesbih ujedini s hamdom – hvalom i zahvalnošću Gospodaru svjetova – srce postaje neosvojivo, čuvano od šejtanskih strijela i iskušenja.
Hadžadž ibn Jusuf bio je poznat po svojoj okrutnosti i brutalnosti prema protivnicima. Jednog dana prisustvovao je pogubljenju grupe ljudi koji su se pobunili protiv njega. Gledao je dok su ubijani, sve dok nije došao trenutak ezana i ostao jedan čovjek koji još nije bio ubijen. Hadžadž je tada rekao Kutejbi ibn Muslimu, poznatom muslimanskom vojskovođi: “Neka ovaj čovjek bude kod tebe večeras, i dovedi mi ga sutra da ga ubijem.”
Kutejbe priča: “Izašao sam s njim od Hadžadža, pa mi je na putu prema mojoj kući rekao: ‘Želiš li učiniti jedno dobro djelo?’ Pitao sam: ‘Koje?’ Rekao je: ‘Imam kod kuće stvari koje su mi ljudi povjerili, a Hadžadž će me sigurno ubiti. Hoćeš li mi dopustiti da odem da se oprostim sa svojom porodicom i vratim povjerene stvari ljudima, a Allah je svjedok da ću se vratiti sutra?'”
Kutejbe veli: “Začudio sam se takvom prijedlogu i nasmijao se, ali je on uporno ponavljao: ‘Allah je svjedok da ću se vratiti.’ Na kraju sam mu rekao: ‘Idi, ali nemoj kasniti sutra.'”
Kada je čovjek nestao iz vida, zapitao sam se: ‘Što mi je ovo trebalo?’ Zatim sam otišao svojoj porodici i ispričao im događaj sa Hadžadžovim zarobljenikom. Svi su bili u strahu i žalosti, i cijelu noć nismo mogli oka sklopiti zbog straha od Hadžadževog bijesa.
Kada je svanulo, neko je pokucao na vrata. Otvorio sam i ugledao istog onog čovjeka koji se došao predati da bude pogubljen. Rekao sam: ‘Hvala Allahu, vratio si se?’ Odgovorio je: ‘Učinio sam Allaha svjedokom, i nisam mogao ne vratiti se.’
Odveo sam ga Hadžadžu. Kada me je Hadžadž ugledao, upitao je: ‘Gdje je zarobljenik?’
Rekao sam: ‘Pred vratima.’ Uveo sam ga i ispričao priču o njegovoj vjernosti i ispunjenju obećanja koje mi je dao. Hadžadž je dugo gledao čovjeka, a zatim rekao: ‘Poklanjam ti ga.’ I tako ga je pustio.
Kad smo izašli iz Hadžadžove rezidencije, rekao sam mu: ‘Idi gdje želiš, slobodan si.’
On je podigao pogled prema nebu i rekao: ‘Allahu, Tebi hvala!’, a potom je otišao, a da mi se nije ni zahvalio. Pomislio sam u sebi: ‘Ovaj je, Gospodara mi Ka'be, lud!’
Sljedećeg dana došao je i rekao: ‘Allah te nagradio najboljom nagradom! Zaista, ono što si učinio za mene jučer nije nestalo iz moje memorije; nisam zaboravio dobro koje si mi učinio, ali nisam želio u zahvalu Allahu uključiti ikoga drugoga.”’
Mnogi ljudi se žale i očajavaju kada ih snađu iskušenja, poput malodušnih koji se žale na trnje ispod ruže koje ih može povrijediti dok je žele ubrati. Takvi ljudi ne vide svrhu iskušenja niti shvataju da trnje prethodi ljepoti ruže. Suprotno njima, iskreni vjernici – oni koji veličaju Allaha i zahvaljuju Mu – znaju da životne prepreke nisu kazna, već priprema za nagradu. Trnje podsjeća na vrijednost ruže, a iskušenja oblikuju sposobnost da cijenimo blagodati koje Allah daruje.
Pravo iskušenje je iskušenje srca, a ne tijela. Koliko je samo ljudi čija tijela pate, a srca su mirna i spokojna; koliko je onih koji posjeduju zdrava tijela, a srca im ispunjena tjeskobom i nemirom.
Muslimani iz Gaze suočeni su s neopisivo velikim iskušenjem: domovi im srušeni, porodice pobijene ili raseljene, izvori zarade uništeni. Ipak, uprkos svemu, ono što se jedino može čuti od ovih hrabrih ljudi, koji nas podsjećaju na ashabe, jesu riječi: “Hvala Allahu!” i “Dovoljan nam je Allah!”
Onaj ko u svom srcu nosi ovakvu predanost i vjeru, Allah ga nikada neće osramotiti niti ostaviti. On će im pretvoriti strah u sigurnost, slabost u snagu, a na njihova srca spustiti smirenost i spokoj.
I baš kao što ruža nadvisuje trnje, tako strpljenje, zahvalnost i zikr nadvisuju bol i prepreke. Onaj ko ustraje u strpljenju, zahvalnosti i stalnom spominjanju Allaha, ne osjeća više težinu iskušenja; ono se pretvara u svjetlo koje jača srce i dušu, u snagu koja odolijeva svakoj nevolji i u unutrašnji mir koji nadilazi sve brige i strahove ovoga svijeta.
