Piše: Abdusamed Nasuf Bušatlić
Govoreći o slabostima i greškama jezika, Ibnul-Kajjim el-Dževzijje, rekao je: ”Postoje dva zla ili dvije velike slabosti jezika, i ako se čovjek spasi jedne od njih, neće se spasiti druge, a to su slabost govora i slabost šutnje, i svaka od njih može biti veći grijeh od druge u datom trenutku.
Onaj koji prešućuje istinu je nijemi šejtan, nepokoran Allahu, licemjer, laskavac i varalica ako se ne boji za sebe, a onaj koji govori neistinu je šejtan koji govori i koji je nepokoran Allahu. Većina ljudi pravi greške u svom govoru i ćutanju i kreću se između ova dva loša svojstva.
A oni koji su na Pravom putu, oni čuvaju svoje jezike od laži, a oslobađaju ih da govore samo ako im to donosi korist na Ahiretu. Nećeš vidjeti da neko od njih kaže uzaludnu i beskorisnu riječ, a kamoli da govori ono što će mu naštetiti na Ahiretu.
Jer, čovjek će doći na Sudnjem danu sa dobrim djelima poput planina, pa će otkriti da ih je njegov jezik sve uništio, a doći će čovjek sa grijesima poput planina, pa će otkriti da ih je njegov jezik sve uništio čestim zikrom i veličanjem Allaha.”
Nažalost, obje ove slabosti i oba zla jezika danas su prisutni kod mnogih muslimana, a posebno kod muslimanskih vladara i političkih elita, koji su u pogledu onoga što se dešava muslimanima Gaze i ostalih palestinskih gradova, pravi nijemi šejtani, koji šute kao zaliveni na cionističke zločine nad njihovom braćom i sestrama, nad djecom, ženama i starcima, i koji zatvaraju oči pred istinom, odmahuju glavama i okreću leđa kao da se to njih ništa ne tiče. Jauci i krici ranjenih, obespravljenih, gladnih i prognanih muslimana Gaze, koji dozivaju u pomoć, ne dopiru do muslimanskih vladara, jer oni su nijemi, gluhi i slijepi na zlo koje se dešava pred njihovim očima, a njihova srca i savjesti su mrtvi, pa kako dozvati mrtve?!
Oni su nijemi šejtani kad treba braniti prava muslimana, ali su zato grlati šejtani koje niko ne može nadgovoriti i nadvikati kad treba izmišljati islamski ekstremizam i terorizam, kad treba podizati optužnice i pokretati montirane procese, te bacati u tamnice muslimanske učenjake, intelektualce i patriote, i kad treba sklapati saveze sa najvećim dušmanima da bi se domogli vlasti, makar izdali i narod i državu.
Postoji samo jedno objašnjenje za takvo ponašanje i odnos muslimanskih vladara i političara prema patnjama i stradanjima muslimana, a to je egoizam, samoobmana i zaborav na Allaha i Sudnji dan kada će ljudski organi, pa tako i jezik, svjedočiti protiv čovjeka, shodno ajetu: ”Na Dan kada protiv njih budu svjedočili jezici njihovi, i ruke njihove, i noge njihove za ono što su radili.” (En-Nur, 24.)
Koliko su iskreni vjernici strahovali od tog dana, svjedoči i predaja od Ibn Burejde koju je, u svom djelu Džami'u-l-‘ulum vel-hikem, zabilježio Ibn Redžeb el-Hanbeli. Naime, u predaji se navodi da je Ibn Burejde, rekao: ”Vidio sam Abdullaha ibn Abbasa, radijallahu anhuma, kako se drži za jezik i govori: ‘Teško tebi, govori dobro i bit ćeš nagrađen, ili šuti i bit ćeš spašen. U suprotnom, sigurno ćeš se kajati.’ Kada su ga upitali zašto to govori, rekao je: ‘Obaviješten sam da se čovjek na Sudnjem danu neće ljutiti ni na jedan svoj organ koliko na svoj jezik, osim onoga ko je govorio dobro i podsticao na dobro.”’
Očigledno je da ni nijemi ni grlati šejtani među muslimanskim vladarima i političarima nisu svjesni da su najveći gubitnici, na oba svijeta, oni koji govore kad treba šutiti i koji šute kad treba govoriti.
