Piše: Abdusamed Nasuf Bušatlić
Uzvišeni Allah, objavio je: ”I kada bi zaboravili ono čime su opominjani, Mi bismo im kapije svega otvorili; a kad bi se onome što im je dato obradovali, iznenada bismo ih kaznili i oni bi odjednom svaku nadu izgubili.” (El-En'am, 44.)
U ovom ajetu objašnjena je jedna od Božanskih zakonitosti u pogledu podjele Allahovih blagodati, a to je da Allahovo darivanje blagodati nekim ljudima nije nužno nagrada za njihova dobra djela. Štaviše, dunjalučke blagodati mogu biti date nevjernicima i munaficima u obilju, tako da oni još dublje odu u zabludu, pa im onda ono što im je darovano postane kazna a ne blagodat, jer su ih darovane blagodati zaslijepile i udaljile od Allahove upute.
Uzvišeni Allah nas obavještava da On, zbog Njegove apsolutne pravednosti, daje dunjalučke blagodati svim ljudima bez izuzetka, bez obzira na njihovu pokornost ili nepokornost, kao što se navodi u ajetu: ”Svima njima, i jednima i drugima, dajemo darove Gospodara tvoga; a darovi Gospodara tvoga nisu nikome zabranjeni.” (El-Isra’, 20.)
Zatim ukazuje posebnu počast kome hoće od onih Svojih robova koji su Mu zahvalni -povećavanjem ili umanjivanjem blagodati – s ciljem testiranja (provjere) i čišćenja od grijeha.
Što se tiče onih koji poriču Allahove blagodati, njima je najveća kazna na dunjaluku uskraćivanje prilike da se pokaju i učine tevbu, što bi im omogućilo da postignu Allahov oprost i nagradu na Ahiretu.
Ako malo dublje razmislimo i proniknemo u značenja citiranog ajeta s početka teksta, shvatit ćemo neke od mudrosti u upravljanju stvarima i procesima koji se dešavaju u dunjalučkom životu, i kako su one povezane sa životom na Ahiretu.
Jedna od tih mudrosti jeste da je Allahovo davanje blagodati ljudima produkt Njegove neizmjerne dobrote, i da ono u osnovi nije ni nagrada ni kazna.
Ovo davanje ima dva osnovna aspekta. Prvi aspekt uključuje blagodati date svim ljudima, kao što su život, razum, savršenstvo tjelesnih funkcija, korištenje udova i osjetila itd., dok drugi aspekt uključuje davanje određenih blagodati nekima, a uskraćivanje istih blagodati drugim ljudima, kao što je davanje bogatstva, djece, prestiža, znanja, talenata itd.
U temeljnom (sveobuhvatnom) davanju, nije uvjet jednakost (jednako davanje blagodati), i ova očigledna odlikovanost i privilegiranost nekih ljudi nad drugima je radi pokazivanja (otkrivanja) vrijednosti datih blagodati.
Međutim, to ne umanjuje apsolutnu Božansku pravdu, jer se te razlike mogu nadoknaditi i kompenzirati u drugim stvarima ili blagodatima, već je ovdje nejednakost s ciljem upozorenja. Naime, čovjek ne shvata veličinu neke blagodati i obim njene korisnosti sve dok ona ne bude umanjena ili izgubljena.
Što se tiče posebnog davanja blagodati samo nekim ljudima, ponekad njegovu cjelokupnu mudrost ne mogu shvatiti ni najrazboritiji i najučeniji ljudi, a ona je prisutna u mnogim aspektima takvog darivanja, uključujući i sljedeće:
Prvo, darivanje dunjalučkih blagodati može biti nagrada za iskrenost u radu i ulaganju truda, u vidu slave i materijalne nagrade koju dobije naučnik, pronalazač, pravedni vladar i društveni reformator, čak i ako nije vjernik.
Naime, ovo je nagrada za nekoga ko ljudima koristi ili otklanja štetu od njih, ali efekat te nagrade ostaje samo na dunjaluku i ne koristi mu na Ahiretu, ako nije bio vjernik, shodno ajetu: ”Onome ko bude želio nagradu na onome svijetu – umnogostručit ćemo mu je, a onome ko bude želio nagradu na ovome svijetu – dat ćemo mu je, ali mu na onome svijetu nema udjela.” (Eš-Šura, 20.)
Drugo, dobijanje nagrade na Ahiretu, koja je daleko iznad nagrade na ovome svijetu, za onoga ko sve to učini kao vjernik i time traži Allahovo zadovoljstvo, kao što se navodi u ajetu: ”A dat ćemo i onome koji želi nagradu na onome svijetu i sigurno ćemo zahvalne nagraditi.” (Ali Imran, 145.)
Treće, dunjalučke blagodati mogu biti nagrada sukladna djelu (iste vrste kao i djelo) kao što je spuštanje bereketa u imetak ili povećanje prihoda nekome ko troši na svoju porodicu ili udjeljuje sadaku potrebnima. A nekada opet nije vezana za dotično djelo, već za nešto što je čovjeku potrebno, a novac ne može riješiti njegov problem, kao što je izlječenje od bolesti, ili spašavanje i preživljavanje teške nesreće bez ikakvih posljedica, ili pronalaženje izlaza iz nevolje, ili uspjeh na poslu i sl.
Četvrto, nije uvjet da davanje bude praćeno dobrim djelima, jer vrijeme određuje Sveznajući Stvoritelj, i pošto je On Poznavatelj nevidljivog, Njegovo određivanje vremena davanja blagodati korisnije je i mnogo bolje od čovjekovog vlastitog određivanja.
Svi navedeni Allahovi darovi su dobro za čovjeka i oni su u svojoj osnovi određena vrsta nagrade. Međutim, ono što se spominje u ajetu s početka teksta je vrlo opasno i pogubno darivanje, a to je da Allah povećava dunjalučke blagodati nevjernicima, munaficima, velikim grješnicima, zulumćarima i tiranima, toliko da oni ustraju u svojoj zabludi i pomisle da Allah ne motri na ono što rade, i dok ne dođu do tačke kada više nisu u stanju da se vrate iz svoje zablude, te stoga zaslužuju kaznu.
Uzvišeni Allah ne čini nikome nepravdu ni koliko je trun. On zna stanja Svojih robova i zna da su srca spomenutih kategorija ljudi pokvarena i ogrezla u nevjerstvu, i da se neće pokajati.
Čak i kad bi se pokajali i kada bi im Allah oprostio, oni bi se opet vratili na ono što im je zabranjeno. Oni mrze da se miješaju sa iskrenim vjernicima, pa ih je Allah ostavio u zabludi koju su prigrlili, kao što su munafici u vrijeme Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, mrzili odlazak u Pohod na Tebuk, pa su izgubili priliku da se pokaju i njihova laž i licemjerstvo bili su razotkriveni vjernicima.
Stoga je najveći gubitnik i stradalnik licemjer koji vjeruje da je uspješnim skrivanjem od ljudi svog neprijateljstva prema islamu i muslimanima spašen, a zapravo mu je Allah otvorio kapije dunjalučkih blagodati da ustraje u svojoj zabludi i laži, da bi na kraju doživio poniženje na dunjaluku i da bi zaslužio bolnu kaznu na Ahiretu.
