Kada su Bismarckova Njemačka, Austro-Ugarska i Rusko carstvo 1876. potpisali Berlinski Memorandum, kojim su stali na stranu hrišćanskih pobunjenika Bugarskoj i Bosni i Hercegovini, a protiv osmanskih vlasti, britanske vlasti su reagovale ljutito. Berlin, Beč i Rusija ponudili su rješenje krize, ne konsultujući London i ne uvažavajući njegove interese. Objašnjavajući razloge svog nezadovoljstva, tadašnji britanski premijer Benjamin Disraeli je ruskom ministru Gorčakovu kazao: „Engleska je ovdje tretirana kao da smo Crna Gora ili Bosna.“
Skoro stoljeće i po kasnije, čini se da je na snazi isti princip. O Crnoj Gori, Bosni i Kosovu mogu se donositi odluke bez njih samih, ali ne mogu bez velikih sila. To je suština poruke koju je prije nekoliko dana specijalni američki izaslanik Gabriel Escobar uputio kosovskom premijeru Albinu Kurtiju, nakon što je potonji doveo u pitanje kredibilitet Miroslava Lajčaka, glavnog evropskog pregovarača za rješavanje spora između Srbije i Kosova.
Escobar je kazao da će, uprkos Kurtijevim zahtjevima, Lajčak ostati u pregovorima, kao i da će se dijalog nastaviti. „Ne mislim da će“, dodao je, „zemlja koja ima milion i po stanovnika moći uvjeriti transatlantsku zajednicu, koja broji 700 miliona ljudi, da promijeni svoju taktiku.“
Na samom početku rata u Ukrajini, Sjedinjene Države i Evropska unija su intenzivirale dijalog između Beograda i Prištine, zauzevši prosrpsku poziciju, odnosno stavivši u fokus svoj zahtjev prema kosovskim vlastima da formiraju zajednicu srpskih opština.
Mnoge je navedeni stav Washingtona i Bruxellesa iznenadio, jer je, recimo, Kosovo od samog početka rata u Ukrajini zauzelo proukrajinski stav, dok je Srbija ostala jedina država u Evropi, uz Bjelorusiju, koja nije uvela sankcije Moskvi.
Snažan proukrajinski stav Prištine, jednako kao i Sarajeva i Podgorice, vjerovatno je više pomogao Srbiji, nego njima samima. Naime, od trenutka kada je počela ruska invazija, zapadna javnost je isticala da je Zapadni Balkan ranjiva regija, na koju se, zahvaljujući ruskom utjecaju na srpsku politiku, može prenijeti sukob.
Ne želeći da svoje sigurnosne resurse (prije svih NATO) troše na obuzdavanje Srbije, Washington i Bruxelles su, želeći da očuvaju mir po svaku cijenu, odlučili da politički obuzdaju Prištinu, Podgoricu i Sarajevo.
Jasno je da su Kosovo, BiH i Crna Gora gajili iracionalne nade u vezi s ratom u Ukrajini. Naime, suverenističke elite u ovim državama vjerovale su da je rat u Ukrajini šansa da se oslobode srpskog utjecaja. Zanemarili su jednu bitnu stvar. Kreatorima zapadne politike skoro je sasvim irelevantno šta ove tri male države misle o ruskoj invaziji na Ukrajinu, jer nijedna od njih ne šalje značajne količine naoružanja, niti finansijsku podršku, kao Njemača ili Holandija.
Kad se sve uzme u obzir, jedini način na koji Zapadni Balkan može utjecati na rat u Ukrajini jeste da se i ovdje zarati, te da se, osim Ukrajinom, SAD i EU moraju baviti još jednim frontom.
Izbjeći navedeni scenarij postao je, od prvog dana ruske invazije, apsolutni prioritet. Jednako kao što je interes Rusije otpočetka u tome da otvori drugi front na Balkanu, kako bi opteretila Amerikance i Evropljane dodatnom brigom, a sebe rasteretila u Ukrajini.
U navedenom kontekstu, Srbija ima centralnu ulogu, jer jedina ima dovoljno vojne snage i otvorenih pitanja sa susjedima (prvenstveno sa Kosovom) da krene u rat. Razumije se, čak ni u situaciji kada je Zapad zaokupljen Ukrajinom, za Srbiju ne bi bilo pametno da pokrene rat, ali u vremenima velikih kriza vlasti često pouzimaju poteze, koji se na kraju ne pokažu kao pametni. Zato Amerikanci i Evropljani nisu htjeli ništa prepustiti slučaju.
Od početka ukrajinske krize, američke i evropske diplomate prave ustupke Srbiji, s ciljem da je odobrovolje i uvjere kako svoje interese u regionu može ostvariti na miran način i u potporu Zapada. Razumije se, Srbiji nije ponuđeno sve ono što bi ona htjela (aneksija sjevera Kosova, Republike Srpske i Crne Gore), a što bi također ugrožavalo mir. Umjesto toga, ponuđeno je da mirnim putem ima veći utjecaj u susjednim državama.
U Crnoj Gori i BiH, uz podršku međunarodne zajednice, s vlasti su skinuti Đukanović, Izetbegović i Komšić, čija je politika bila u znaku oštrog suprostavljanja težnji Beograda da dominira u regionu.
Nadalje, nakon proteklih izbora, kako je posvjedočio ministar odbrane BiH Zukan Helez, postojala je opcija da se Vijeće ministara formira sa opozicijom u Repulici Srpskoj, ali je rukovodstvo SDP-a ipak odabralo da koalira s Dodikom, nakon što je potonji „obećao međunarodnoj zajednici da će sarađivati“.
U navedenom kontekstu treba podsjetiti da je Aleksandar Vučić istaknuo da je od predstavnika međunarodne zajednice dobio obećanje da će državna imovina pripasti Republici Srpskoj.
Na koncu, osim što SAD i EU ne prestaju vršiti pritisak na kosovske vlasti da formiraju ZSO, Escobar je u jednom trenutku otvoreno zaprijetio Kurtiju da će biti svrgnut i zamijenjen s nekim kooperativnijim.
Ako u navedenom kontekstu, sagledamo napad paravojne grupe na kosovsku policiju u Banjskoj, onda mnogo toga postaje jasnije.
Kosovska policija je saopćila da je kod uhapšenih članova Banjske grupe pronašla dokumente, koji ih povezuju sa Milanom Radoičićem, ključnim Vučićevim čovjekom na sjeveru Kosova. Vučić je itekako imao interesa u naoružavanje ove i sličnih grupa na sjeveru, jer Srbija može računati na podršku Zapada, samo dok bude predstavljala kredibilnu prijetnju miru i susjednim državama.
U tom smislu, sasvim je indikativna izjava predsjednika Srbije, u kojoj legitimira pobunu Banjske grupe, te otkriva da je opasnost od rata njegov glavni argument u pretovorima: „Iako sam svakog dana, i u Briselu, i u New Yorku, upozoravao da do svega ovoga može da dođe, malo ko je želeo da čuje i da sluša. Srbi, i to ne ljudi iz centralne Srbije, kako su lagali u prištinskim medijima, već ljudi sa Kosova i Metohije su se pobunili, ne želeći više da trpe Kurtijev teror.“
Činjenica su kosovske policijske snage, bez pomoći KFOR-a, uspjele eliminisati ili uhapsiti dio Banjske grupe (ali ne i sve njih) predstavlja relativnu Kurtijevu pobjedu, odnosno poniženje za Vučića, koji svoju odluku da zasad ne uzvrati udarac, koristeći silu, opravdava time da „Kurti pokušava Srbiju uvući u sukob s NATO savezom“.
Imajući u vidu da se nalazi pod pritiskom proruske desnice, Vučić će možda ipak morati naći način da primijeni silu protiv kosovskih struktura i obnovi svoj kredibilitet, što je sugerisao zaključnim riječima svog izlaganja: „Naše je da iscrpimo sve što možemo da ne dođe do većeg krvoprolića. Naše je da pokušamo da sačuvamo mir, ali ako neko misli da… (Duža pauza.) Nije važno, o tom-potom, kada donesemo odluku obavestit ćemo vas.“
Ako su Priština, Sarajevo i Podgorica bili uvjereni da je rat u Ukrajina njihova šansa da ostvare svoje interese, sada je sasvim jasno da je rat u Ukrajini šansa za Srbiju i generalno srpsku politiku u regiji. Bošnjaci, Albanci i Crnogorci su u političkoj defanzivi, a Srbi u ofanzivi. Nema dileme da će Vučić, putem Radoičića na sjeveru Kosova i Dodika u BiH, nastaviti da iskazuje kredibilne prijetnje miru, kako bi na pregovorima u Briselu i Njujorku, mogao u Miloševićevom maniru „spašavati mir“, postavljajući zahtjeve pred zapadne diplomate i njima posve potčinjene vladajuće strukture u regionu (u koje još jedino Kurti ne spada, jer vješto kombinuje suprostavljanje međunarodnoj zajednici i saradnju s njom).
Posao diplomata poput Escobara i Lajčaka jeste da iskoriste američko-evropski utjecaj u Sarajevu, Podgorici i Prištini kako bi osigurali mir, bez upotrebe resursa NATO saveza i ugrožavanja sigurnosti vojnika KFOR-a, naročito nakon što su dvojici vojnika KFOR-a, nakon protesta u Zvečanu, amputirane noge.
Kao i prije stoljeće i po, zapadna diplomatija je razapeta između dvije proturječne težnje, koje se možda najbolje mogu ilustrovati dvjema ocjenama na početku spomenutog Bismarcka. Balkan, prema njemu, „nije vrijedan kostiju niti jednog pomeranskog grenadira“, ali je istovremeno bio svjestan da bi „jednog dana veliki rat u Evropi mogao izbiti zbog neke gluposti na Balkanu“.
