Ragib Hodžić
Islamska zajednica u Bosni i Hercegovini, Muftijstvo goraždansko imenovalo je Građevinski odbor za ponovnu izgradnju džamije u džematu Godomilje, MIZ Rogatica. Pomenuta džamija je izgrađena 1478. godine (538.godina), a džemat ove džamije obuhvatao 30 sela sa ovog područja. Vremenom jačanja i razvoja ovog kraja, od godomiljskog džemata formirana su četiri zasebna džemata i izgrađene džamije u selima Šetići (1964.), Živaljevići (1968.), Berkovići i Đedovići (1936.) godine.
Godomiljska džamija je zapaljena i srušena u Prvom i Drugom svjetskom ratu, a u posljednjem ratu zapaljena i srušena 1992. godine. Zidovi džamije veličine 14 x 14 metara su ozidani kamenom debljine 110 cm a sofa bila urađena od drveta veličine 14 x 5 metara.
Porušenim kamenom ponovo je ozidan zid a umjesto drveta sofa ozidana ciglom. Nastavak završetka radova na munari visine 30 metara, uređenje unutrašnjeg prostora džamije (opremanje džamije, gasulhana, abdesthana, patos…), dvorišta i ograđivanje mezarja od 9.000 m2 nastaviće se u aprilu ove godine, a od prikupljenih sredstava sa Muftijstvom goraždanskim i MIZ Rogatica ocjeniti i utvrditi vrijeme njenog otvorenja u ovoj godini. U džamiji je bila urađena izvedba unikatnih kaligrafskih kompozicija u „sulus“ stilu i ornomentalnih kompozicija u molitvenom prostoru džamije u području mihraba, prozorskih otvora, vrata i zidova molitvenog prostora. Nažalost, ovi sadržaji nisu nigdje zabilježeni da bi se uradili u istom stilu. Na naše pitanje koji je izvor sredstava izgradnje džamije, Hodžić objašnjava da to rade stanovnici ovog kraja koji žive u BiH i dijaspori i od donacija državnih organa i privrednih društava sa područja Federacije BiH i općine Rogatica. Najveća zasluga pripada članovima Građevinskog odbora koji broji 14 članova rođenih na ovom području, a koji akcijama završavaju veliki dio izgradnje bez bilo kakve naknade.
Žiro račun MIZ Rogatica za pomoć izgradnje džamije je:
1602000022516536 – Vakufska banka d.d.Sarajevo sa naznakom „za obnovu džamije u Džematu Godomilje“.
Ragib Hodžić, predsjednik Građevinskog odbora ističe da izgradnja ove džamije ima veliki značaj za Gornje Podrinje i istočnu Bosnu u cjelini radi svoje istorijske činjenice i činjenice da se prvi put u Bosni i Hercegovini pojavljuje islam na ovim prostorima.
Islam i „bogumilstvo“ najranije su se sreli na prostoru Dobrun – Višegrad – Boračkod Rogatice obuhvatajući uski koridor prema Hercegovini od Višegrada do Tjentišta polovinom 15 stoljeća. Tu su najbolji Bošnjani koji su svoje molitve prvi put u dove pretočili (Kunovski zapis), tu su prvi muslimani stečke u nišane uspravili i na njima bosančicom ispisali imena braće Radilovića, Sulejmana Oškropice, Mahmuta Brankovića i drugih.
Sudsko-administrativno uređenje Gornjeg Podrinja pod osmanskom vlašću moguće je pratiti od 1462. godine, kada se pominje Višegradski kadiluk. Višegrad je bio sjedište cijelog vilajeta Pavli i „kadiluka zemlje Pavlovića i Kovačevića“. Eminuddin, kadija Drine, spominje se prvi put 1469. godine ali je taj kadiluk mogao biti osnovan još u ljeto 1465. godine. Sjedište mu je bilo u Foči koja je 1470. godine postala središte novog Vilajeta Drina i sjedište Hercegovačkog sandžaka-bega. Kasnije je po imenu sjedišta nazvan i kadiluk. U drugoj polovini 16. stoljeća osnovan je kadiluk Čajniče, a nakon 1565. godine i Rogatica je postala samostalni kadiluk. U 17. stoljeću Foča je dobila muftiju, a u 19. i Rogatica. Pod austrougarskom vlašću oba su mjesta ostala bez muftija, a njihovo područje pripalo Sarajevskom muftiluku.
Prvu „civilnu“ džamiju u BiH na ovom prostoru podigao je Turhan Emin-beg u Ustikolini 1446. godine. Pojedini članivi brojne, uticajne i bogate familije nisu zaboravili rodni kraj Rudo, Višegrad, Čajniče, Goražde i šejhu-i-islam Mehmed refik-efendija Hadžiabdić Rogaticu. Prve seoske džamije u BiH podignute su oko Rudog, Višegrada, Foče, Čajniča i Goražda.
Nakon Kosovskog boja, Gornje Podrinje je prvi prostor koji je često dolazio na udar osmanlijskih jedinica do polovine 15 stoljeća kada su u potpunosti zagospodarili užim koridorom od Dobruna do Hodidjeda. U osvojene tvrđave na ovom koridoru, Osmanlije su postavile stalne posade kao svoja uporišta i položaje na putu novih osvajanja u Bosni (Dobrun-Višegrad-Borač kod Rogatice) prema Hercegovini pravcem Višegrad-Tjentište.
Ove vojne posade su i prvi džemati na ovom području gdje su u gradskim cjelinama i u neposrednoj blizini izgrađene sultanske džamije. Imami su plaćani na isti način kao i članovi stalne posade. Sa prvim imamima na ovom području javljaju se i prvi derviši i sufije. Posade su bile u Dobrunu, Višegradu, Gornjem Podrinju Samobor, Borač i Stari grad Tođevac na Tjentištu.
Nakon uspostavljanja stalnih osmanskih posada u podrinjskim tvrđavama, lokalno stanovništvo počinje prihvatati islam, a „vojne“ džamije (fethije) vremenom postaju pretjesne, pa se za potrebe novih muslimana podižu džamije i tekije izvan gradskih zidina u srednjovjekovnim trgovištima Ustikolini, Foči, Jeleču, Čajniču, Višegradu, Rudom, Prači i Rogatici. Neke od njih građene su o državnom trošku na ime vladajućeg sultana, a druge od predstavnika lokalne vlasti i poduzetnih Bošnjaka koji su zauzimali visoke položaje u osmanskoj prijestolnici. Zaslugom vakufa razvijaju se zanatski i trgovački centri, škole, hamami, hanovi… Osobito brz razvoj doživljava Foča, prvo sjedište Hercegovačkog sandžaka u kojoj su carski neimari projektovali i gradili monumentalne objekte (Aladža džamija) i komplekse (Memi Šah-begov i Mehmed-paše Kukavice) dostojne Istanbula.
