Piše: Abdusamed Nasuf Bušatlić
Uzvišeni Allah, objavio je: ”Vi ste narod najbolji od svih koji se ikada pojavio: tražite da se čine dobra djela, a od nevaljalih odvraćate i u Allaha vjerujete.” (Ali Imran, 110.)
Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao je. ”Tako mi Onoga u čijoj ruci je moja duša, ili ćete naređivat dobro i odvraćati od zla, ili će Allah poslati na vas kaznu, zatim ćete Ga moliti, a On vam se neće odazvati.” (Et-Tirmizi)
Vjera nije privatna stvar između čovjeka i njegovog Gospodara. Nije to skriveni osjećaj koji se svodi na lični odnos, već je to obaveza za roba i zaduženje od Gospodara.
Uzvišeni Allah odredio je svim ljudima dva života u dva različita ”doma” ili prebivališta. Prvi život je priprema za drugi život. Allah je učinio prvi dom, dunjaluk, mješavinom nevolja i blagostanja, da čovjek iskuša oba stanja i shvati da će u drugom životu doživjeti jedno od njih u potpunosti.
Svi naši postupci na ovom svijetu oblikuju našu sudbinu na onom drugom, ahiretskom. Onaj koji vjeruje u Allaha i čini dobra djela, njegov je ishod vječna sreća i blaženstvo, dok onaj koji poriče Gospodara i Njegovu uputu izabire za sebe put nesreće i vječne patnje.
Budući da postoji ogromna razlika između ove dvije sudbine – između kojih nema sredine – Allahova milost nije dopustila da ljudi budu prepušteni vlastitom lošem izboru ili neznanju. Zato im je podario dvije vrste milosti: prvu je nazvao emanetom i ona je pohranjena u dubinama ljudske duše – to je urođena vjera (fitra). Čovjek je prepoznaje kada osjeti unutarnju, snažnu i nezaustavljivu težnju da traga za Onim Koji ga je stvorio. To je prirodna sklonost traganja za Bogom putem razuma, kroz razmišljanje o savršenstvu Njegova stvaranja i mudro uređenom poretku u svemu.
Tu urođenu vjeru (fitru), Milostivi Gospodar učvrstio je drugom vrstom milosti: slao je svim narodima, u svim vremenima, objave koje ih upućuju ka istinskoj spoznaji Allaha – spoznaji koja je izvan domašaja samog razuma bez Božanske upute. Te objave prenosili su časni poslanici, ljudi koje je Allah odlikovao i odabrao.
Uprkos svemu tome, ljude su nadvladale njihove strasti, pa su okrenuli leđa onome što ih uzdiže iznad pukog animalnog života. Zato je samo mali broj ljudi povjerovao poslanicima. Uzvišeni Allah kaže: ”Mi smo im o ovome često govorili da bi razmislili, ali većina ljudi poriče blagodati.” (El-Furkan, 50).
I nisu se zadovoljili time što su sami odbacili istinu, nego su svim snagama pokušavali odvratiti i one koji su je prihvatili. Postali su otvoreni neprijatelji sljedbenika Allahove upute, napadali su ih, mučili i ubijali, samo da zaustave širenje Allahove vjere.
Time se ostvario Allahov zakon u Njegovom stvaranju, koji se očituje kroz zakon dvojnosti i suprotnosti kojim je obuhvaćen čitav svemir. Tako su se oblikovala dva tabora: tabor sljedbenika Allahove upute i pravde, i tabor sljedbenika zablude i nepravde. Njihov sukob će trajati do Sudnjeg dana, kako bi se kroz iskušenja razotkrila istina koja glasi: ”Allah neće vjernike s licemjerima izmiješane ostaviti, već će loše od dobrih odvojiti.” (Ali Imran, 179.)
Allahova pravda u Njegovom stvaranju zahtijevala je da zulumćari na Sudnjem danu ne mogu imati izgovor da nisu dobili poslanicu koja bi ih obavijestila o tom obećanom danu. Zato je Allah, dželle šanuhu, slao Svoje poslanike svim narodima, shodno ajetu: ”Nije bilo naroda kome nije došao onaj koji ga je opominjao.” (Fatir, 24.)
Na kraju je Uzvišeni Allah upotpunio vjeru posljednjom Objavom, da je učini konačnim i sveobuhvatnim putem koji poništava prethodne propise, koji su bili privremene i pripremne faze. Dokaz za to je što su prethodni poslanici najavljivali ovu Objavu i pozivali svoje sljedbenike da je slijede kada bude objavljena.
Nakon što je, s posljednjim Njegovim poslanikom, Muhammedom, sallallahu alejhi ve sellem, prekinuto slanje poslanika, Allah je nadomjestio to tako što je obavezu pozivanja na Pravi put povjerio islamskom ummetu. Zbog toga je nazvan najboljim narodom ili zajednicom, ne zbog svog porijekla, već prema mjeri u kojoj izvršava obavezu pozivanja na dobro i odvraćanja od zla, utemeljenu na Allahovoj objavi.
Jasno su određeni oblici ove obaveze:
– Obaveza prema vjernicima: poticati ih na ispravnost i dobra djela.
– Obaveza prema sljedbenicima prethodnih objava (ehlu-l-kitab): upućivati ih ka monoteizmu i odvraćati od zablude i idolatrije u koju su upali, jer je to jedan od najvećih grijeha.
– Obaveza prema onima do kojih nije stigla Allahova poruka: da spoznaju Allaha i vjeru putem Kur'ana i sunneta Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem.
Ovo je svrha i uloga islamskog ummeta, i razlog zbog kojeg je nazvana najboljim narodom ili zajednicom kao što se navodi u ajetu: ”I tako smo od vas stvorili pravednu zajednicu da budete svjedoci protiv ostalih ljudi, i da Poslanik bude protiv vas svjedok.” (El-Bekara, 143.)
Ako islamski ummet želi povratiti svoju vodeću ulogu i opravdati počast koju mu je Allah dao riječima da je ”najbolji narod koji se pojavio na Zemlji”, mora se nepokolebljivo pridržavati naređivanja dobra i zabranjivanja zla. Nema prostora za popuštanje, kompromis ili izgovore. Svako odstupanje predstavlja napuštanje misije i izdaju povjerenog emaneta.
Pokornost ovom naređenju nije formalnost; to je istinska vjera, odgovor na Allahov poziv i dužnost koja nadilazi lične strahove i prolazne trendove. Samo kroz čvrstu predanost ovom putu islamski ummet može povratiti svoju ulogu i postati svjetionik istine za sve narode.
