Piše: Mr. Semir Imamović
Nakon što smo se, posljednjih dana, na primjeru medijskog izvještavanja o napadima na imama Selvedina ef. Beganovića i Muhameda ef. Velića i dvostandardne politike visokih međunarodnih dužnosnika u Bosni i Hercegovini, koji djeluju i reaguju samo kada to odgovara njihovim antislamskim interesima, osvjedočili u kom smjeru ide antiislamska kampanja i na koji način će neprijatelji islama i muslimana nastojati da Bošnjake muslimane označe kao narod koji baštini terorizam, kako da nas dovedu u što ugroženiju i podređeniju poziciju, jasno se ukazuje obaveza svakog svjesnog muslimana, a posebno učenih ljudi, daija i intelektualaca, da tri puta izmjeri svaki svoj korak prije nego što ga učini. Svaki postupak, svaka riječ, svaka izjava, svaki istup, svaka odluka, svaka direktiva, svako javno oglašavanje, makar se njima htjelo dobro, makar bili iskreni i dobronamjerni, mogu biti iskorišteni u zametanje kavge među muslimanima i daljnje slabljenje i cijepanje njihove zajednice, i zato moramo paziti šta, kada i kome govorimo, i šta i gdje radimo. Svjestan musliman nikako ne smije dozvoliti da bude jeftino sredstvo ostvarenja opasnih ciljeva neprijatelja islama. Koliko to može biti opasno i razorno, najbolje nam pokazuje slučaj „potvore na Poslanikovu ženu Aišu“, radijallahu anha, u kojem su učešće uzeli neki dobri i čestiti muslimani, kao što su bili Hasan ibn Sabit (poslanikov pjesnik), Mistah ibn Usase (Ebu Bekrov sestrić) i Hamna bint Džahš, radijallahu anhum. Oni su, nesvjesno, dozvolili da ih munafici i njihovi idolopoklonički nalogodavci, uvuku u svoju prljavu igru kaljanja i rušenja ugleda poslanika islama, zapravo kaljanja islama kao vjere, što i jeste bio njihov konačni cilj.
U momentu dok su prepričavali tračeve o Aiši, radijallahu anha, oni nisu bili ni svjesni da rade za interese svojih neprijatelja, da ruše vlastitu zajednicu i da udaraju direktno na poslanikovu ličnost, čast i autoritet. Dakle, sve je počelo kao „bezazlena“ priča, koju su izmislili i među muslimane ubacili licemjeri, a završilo se općim metežom, nepovjerenjem i strahom, a u posljednjem trenutku su izbjegnuti i međusobni obračuni. Kakva se drama tih dana odvijala u Medini najbolje govore sljedeći ajeti iz sure En-Nur: „Među vama je bilo onih koji su iznosili potvoru. Vi ne smatrajte to nekim zlom po vas; ne, to je dobro po vas. Svaki od njih biće kažnjen prema grijehu koji je zaslužio, a onoga od njih koji je to najviše činio čeka patnja velika. Zašto, čim ste to čuli, nisu vjernici i vjernice jedni o drugima dobro pomislili i rekli: ”Ovo je očita potvora!” Zašto nisu četvericu svjedoka doveli? A pošto svjedoke nisu doveli, oni su onda kod Allaha lažljivci. A da nije Allahove dobrote prema vama i milosti Njegove i na ovome i na onome svijetu, već bi vas stigla teška kazna zbog onoga u što ste se upustili kad ste to jezicima svojim prepričavati stali i kad ste na sva usta govorili ono o čemu niste ništa znali, a vi ste to sitnicom smatrali, ali je ono Allahu krupno. Zašto niste, čim ste to čuli, rekli: ”Ne dolikuje nam da o tome govorimo, hvaljen neka si Ti! To je velika potvora!” Allah vam naređuje da više nikad tako nešto ne ponovite, ako ste vjernici i Allah vam propise objašnjava; a Allah sve zna i mudar je. One koji vole da se o vjernicima šire bestidne glasine čeka teška kazna i na ovome i na onome svijetu; Allah sve zna, a vi ne znate.“ (En-Nur, 11-19) Ovi ajeti će ostati vječna pouka vjernicima da nikada i nikome ne dozvole da ih, pod bilo kojim izgovorom i u ime bilo kojih ideala, uvuče u bilo šta što bi moglo izazvati smutnju, nered, nepovjerenje i neprijateljstvo među muslimanima, i kako samo lijepo poentiraju da ono što ljudi, nekada, smatraju „sitnicom“ može ustvari biti lavina koja će uništiti sve pred sobom, „a vi ste to sitnicom smatrali, ali je ono Allahu krupno!“ Osimšto trebamo biti budni, oprezni, i „pod punom ratnom spremom“, jer kako Kurʼan kaže: „Mnogi sljedbenici Knjige jedva bi dočekali da vas, pošto ste postali vjernici, vrate u nevjernike, iz lične zlobe svoje, iako im je Istina poznata“ (El-Bekare, 109) i „Nevjernici bi jedva dočekali da oslabi pažnja vaša prema oružju i oruđu vašem, pa da svi odjednom na vas navale“ (En-Nisā, 102),dakle ne spavaju i čekaju svaku našu, i najmanju, neopreznost i nemarnost, pa da odjednom navale na nas i zadaju nam nevolje, isto tako trebamo biti svjesni da je naše najbolje, a možda u trenutnim okolnostima i jedino, oružje, s kojim možemo kvalitetno odgovoriti na neprijateljske atake na našu vjeru i svetinje – ujedinjenje svih snaga i potencijala – institucionalnih, duhovnih i intelektualnih – i njihovo stavljanje u službu zajedničkih interesa, i ostavljanje svega što slabi naše saffove i našu odbrambenu snagu, prije svega podjele po raznim osnovama (selefije-ihvanije, hanefije-hanbelije, modernisti-tradicionalisti, sunetlije-novotari, sufije-„vehabije“ i sl.) a zatim rasprave koje produbljuju jaz među muslimanima i udaljavaju njihova srca, a ne rješavaju probleme.
Najveći interes svih nas, ne bi trebao biti da „pobijedi“ naše mišljenje i stav i da dokažemo njegovu ispravnost, nego da svi zajedno opstanemo u svojoj vjeri i na svojoj zemlji, jer je samo to garancija da ćemo opstati i u svom mišljenju i da ćemo nekada imati priliku da ga, argumentovano i na lijep islamski način, ponudimo drugima. Nije zar da naši neprijatelji znaju tu činjenicu bolje od nas, jer kada su nas, tokom agresije, ubijali i protjerivali nisu nas pitali kakvi smo muslimani, i da li se uopće osjećamo muslimanima, a kamoli da su nas pitali pripadamo li ovom ili onom pravcu, ovom ili onom mezhebu. Sličnu situaciju imamo i danas. Antiislamska kampanja, koja se bespoštedno vodi posljednjih godina, na političkom, obavještajnom i medijsko-informativnom planu, jednako je usmjerena protiv svih nas, bez obzira, kojem pravcu i mezhebu pripadamo, iako naši neprijatelji lažno tvrde da je ona isključivo usmjerena protiv radikalnih i ekstremnih muslimana, a ne onih „umjerenih“ i „normalnih“. Stotine iskopanih i neiskopanih grobnica, širom Bosne i Hercegovine, dovoljno govore kakvo je njihovo mišljenje o islamu i muslimanima, tako da nam nisu potrebna dodatna pojašnjenja i argumenti. Prema tome, obaveza svih nas je da pojačamo budnost i rad na snaženju zajednice muslimana, da poredamo prioritete, ostavimo manje bitne stvari, rasprave, svađe, neslaganja koja će neminovno biti gorivo i povod novim napadima, da svoje društvene i davetske aktivnosti uskladimo sa duhom vremena i potrebama jer, kad će, ako ne sada, biti vrijeme da muslimanski intelektualci, daije i svaki običan musliman, u javnosti, bude percipiran kao snaga na koju se ovaj narod i zemlja mogu osloniti. Upravo u kriznim vremenima musliman dokazuje koliko istinski vrijedi, koliko je ubjeđen u svoje ideale i koliko je spreman, na putu tih ideala, podnijeti i žrtvovati, a najbolji primjer u tome su mu Božiji poslanici, i njihovi učenici/ashabi, koji su uvijek bili ispred drugih u strpljivosti, mudrosti, požrtvovanosti, hrabrosti, i ustrajnosti. „Njih je Allah uputio, zato slijedi njihov Pravi put. Reci: ”Ja od vas
ne tražim nagradu za Kur’an, on je samo pouka svjetovima.” (El-Enʼam, 90).
Naša je obaveza također da svojim djelovanjem spriječimo ljude koji mogu biti iskorišteni od nekoga za nanošenje štete muslimanima i njihovoj zajednici. Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, nas je naučio da koliko god je važno pomoći mazlumu (oštećenom, obespravljenom), isto tako je važno pomoći zalimu (nasilniku, nepravedniku), tako što ćemo ga odvratiti od činjenja nasilja i nepravde prema drugima. Ta obaveza posebno dolazi do izražaja u današnje vrijeme kada je među nama veliki broj „zalima“, nepravednih, nasilnih i neodgovornih pojedinaca, koji svojim djelovanjem, postupanjem i načinom prezentovanja svojih uvjerenja i stavova nanose ogromnu štetu, kako sebi kao individuama, tako muslimanskoj zajednici u cjelosti, a sve zbog kojeg grama vlasti, autoriteta, ugleda i materijalne koristi, više.
