Piše: Dr. Abdul-Vehhab el-Messiri / Preveo i prilagodio: Abdusamed Nasuf Bušatlić
Jedan od osnovnih oblika cionističkog nasilja jeste odbijanje cionista da prihvate realnost i arapsku historiju Palestine. Cionistički pogled polazi od uvjerenja da je židovsko-cionistički identitet centar i jedini kriterij stvarnosti, zbog čega potpuno brišu sve nejevrejske komponente iz svoje percepcije Palestine, njenog identiteta i historijskog narativa.
Cionistički terorizam predstavlja pokušaj da se nasilno nametne ova redukcionistička vizija složene stvarnosti, gdje se oružano nasilje dopunjuje tzv. perceptivnim nasiljem – ideološkim, simboličkim i kulturnim mehanizmima manipulacije.
Ova vrsta nasilja nije izuzetak u modernim imperijalističkim i sekularnim ideologijama, koje cijeli svijet i čovjeka posmatraju kao puku potrošnu materiju. Cionizam se razvio upravo u takvom ideološkom okruženju: nietzscheovske, darvinističke i imperijalne epistemologije, koje ne priznaju dobro i zlo i svode svijet i ”druge” ljude na sredstva upotrebe i potrošnje.
Karakteristike cionističkog nasilja
Međutim, cionističko nasilje ima i svoje posebne karakteristike, koje ga čine još ekstremnijim:
– Cionizam nije samo kolonijalni pokret, već projekat naseljavanja i zamjene naroda. Parola ”zemlja bez naroda za narod bez zemlje” podrazumijevala je potpuno pražnjenje Palestine od njenog autohtonog naroda, a to se može provesti samo najtežim vidovima nasilja i terora, kako ideološkog tako i vojnog.
– Jedna od osnovnih karakteristika sveobuhvatnih sekularnih ideologija (poput cionističke ideologije) – koje su imanentne i organski zatvorene – jeste to da sadrže svoj centar ili svoju referencu (ili svoj apsolut) unutar same sebe. Takva ideologija tvori zatvoren sistem koji se okreće oko vlastite osi, pripisujući svetost vlastitom ”ja”, čineći ga mjestom ”božanskog” prisustva i skrivene istine, dok istovremeno isključuje sve druge (koji se nalaze izvan kruga ”svetosti”), kršeći njihova prava, negirajući njihovu vrijednost i opravdavajući njihovo uništenje, jer – jednostavno – oni nisu dio svetog prostora.
Cionizam je zapravo oblik sekularnog panteizma (ideološke zamjene Boga vlastitim identitetom). Cionistički pogled ne priznaje ništa izvan ”svetog” židovskog identiteta. Svi oni koji ne pripadaju tom ”svetom identitetu” bivaju nepoželjni, prognani i uništeni.
U tom okviru, starozavjetne priče o ubijanju, protjerivanju i istrebljenju Kan'anaca i drugih naroda, dobijaju novu političku ulogu – opravdanje za genocid i etničko čišćenje Palestinaca. Bog ”blagosilja ruku Izraela” koja ubija i pljačka, i sve što jevrejski narod čini je ”sveto”.
– Cionizam, kao nasljednik jevrejske ”imanentne klase” (unutar složenog ”geološkog” sloja jevrejske historije), predstavlja sekularnu (panteističku) ideologiju, koja Židove vidi kao narod sa posebnim, svetim i neraskidivim odnosom prema zemlji – Erec Jisraelu (tj. Palestini).
Taj odnos se tumači kao duboka, unutarnja veza, koja Židovima daje apsolutna prava nad tom zemljom. A to nužno znači protjerivanje autohtonog stanovništva, jer ono ne posjeduje takvu svetu, imanentnu, ”organsku” vezu sa zemljom, te se njegovo prisustvo ne smatra legitimnim.
Cionisti su zadržali oštru podjelu između ”svetog naroda” i ”ostalih” (gojimi), što dovodi do potpune dvostrukosti standarda. Nasilje prema ”drugima” je prihvatljivo, pa čak i poželjno.
Zbog svega toga, nasilje je postalo jedna od osnovnih kategorija u cionističkoj percepciji stvarnosti i historije. Cionisti su ponovo ispisali ono što nazivaju ”jevrejskom historijom”, oživljavajući paganske i panteističke elemente i naglašavajući njene nasilne aspekte. Prikazivali su jevrejski narod u svom začetku kao ratničku zajednicu paganskih pastira-osvajača.
Tako, naprimjer, cionistički mislilac Micha Josef Berdyczewski (1865.-1921.), ruski (ukrajinski) Jevrej, osvrće se s nostalgijom na dane kada su ”jevrejske zastave bile visoko uzdignute”, i slavi ratničke heroje među prvim Jevrejima. On uočava da u jevrejskom naslijeđu postoji vojna struja, pa tako navodi da je rabin Eliezer isticao da su mač i luk ukras čovjeka, te da je Jevreju dozvoljeno da ih nosi čak i na Šabat.
Ova militarizirana vizija historije posebno se ogleda u pozivima Vladimira Žabotinskog (1880.-1940.), vođe revizionističkog cionizma, koji je govorio da Jevreji trebaju učiti ubijati od nežidova (gojima). U govoru pred jevrejskim studentima u Beču savjetovao ih je: ”Zadržite mač, jer borba mačem nije njemački izum – to je baština naših pradjedova. Tora i mač spušteni su nam s nebesa.”
U toj ideologiji, mač postaje gotovo apsolut – izvor postojanja i svih pojava. Zato Žabotinski bez ustezanja odbacuje verziju jevrejske historije koju su oblikovali rabini i jevrejski mislioci, jer ne odražava borbeni, militaristički duh koji on želi uspostaviti kao temelj novog jevrejskog identiteta.
Izgleda da je taj ”sveti mač” – simbol muškosti, moći i nasilja – bio predmet divljenja kod svih cionista, koji su često izražavali oduševljenje i fascinaciju pruskom vojnom disciplinom i silom (naravno, prije nego što se taj isti pruski mač obrušio na jevrejske vratove u Aušvicu).
Spisi Theodora Herzla puni su riječi divljenja prema tom vojnom duhu. U svojim dnevnicima, Herzl piše sa oduševljenjem o Bismarcku, koji je, prema njegovim riječima, natjerao Nijemce da vode niz ratova, jedan za drugim, kako bi ih prisilio na ujedinjenje i time započeo njihovu modernu historiju kao ujedinjene države. Vojno nasilje, za Herzla, jeste jedini pravi pokretač historije.
On piše: ”Naš narod je spavao u vrijeme mira, a u ratno vrijeme dočekao je jedinstvo s oduševljenjem.”
Dok je jednom prilikom gledao kroz prozor ureda jednog njemačkog zvaničnika, Herzl je ugledao grupe njemačkih oficira kako koračaju vojničkim korakom, pa je u svojim dnevnicima izrazio zadivljenost tim prizorom, nazivajući ih ”oficirima budućnosti nepobjedive Njemačke”.
Štaviše, Herzl je te vojnike vidio i kao potencijalne tvorce cionističke historije, jer je ukazivao na državu ”koja želi da nas stavi pod svoju zaštitu” – što se može shvatiti kao aluzija na militariziranu državu kao idealnog saveznika za ostvarenje cionističkog projekta.
Cionistički vođa Nahum Goldmann (1894.-1980.) također je u svojoj mladosti pjevao odu pruskom vojnom duhu: ”Njemačka utjelovljuje princip napretka i sigurna je u pobjedu. Njemačka će pobijediti i vojni duh će zavladati svijetom. Ko želi da žali zbog ove istine i izražava svoju tugu, neka to i učini, ali pokušaj da se ta istina zaustavi predstavlja tvrdoglavost i zločin protiv genijalnosti historije koju pokreću mačevi i zveket oružja.”
Menachem Begin (osnivač pokreta ”Herut”, kasnije ”Likud”, i bivši premijer Izraela) slijedio je svog učitelja Žabotinskog, kao i sve prethodne cioniste, u potvrđivanju važnosti mača kao pokretača historije. On kaže: ”Snaga napretka u historiji svijeta nije mir, već mač.”
Nije potrebno posebno naglašavati da cionističko perceptivno nasilje doseže svoj vrhunac u shvatanju Arapa i arapske historije. Cionisti su ili potpuno ignorirali postojanje Arapa u Palestini, ili su o tome mumljali liberalnim tonom koji prikriva genocidnu agendu.
Kada je jedan od cionističkih vođa na Prvom cionističkom kongresu 1897. godine otkrio da Palestina nije ”zemlja bez naroda” kako su tvrdili, otrčao je kod Herzla da mu to saopći. Herzl ga je smirio rekavši: ”To će se kasnije riješiti.”
Herzl je savršeno znao kako se takvi problemi ”rješavaju” na imperijalni način, a mi znamo kako su oni zaista riješeni u Palestini. U svakom slučaju, konstantni cionistički govor o maču kao pokretaču historije nije izražavanje želje cionista za nekom omiljenom sportskom aktivnošću, već je izraz jasnog programa za promjenu stvarnosti.
“Zakon o povratku” – institucionalizirano nasilje
Ovo perceptivno nasilje predstavlja kamen temeljac cionističke percepcije sebe, stvarnosti, historije i ”drugog”. Nasilje se može ispoljiti direktno, ali se često manifestira i indirektno kroz desetine zakona i institucija.
Naprimjer, ”Izraelski zakon o povratku” je upravo izraz takvog nasilja, jer daje svakom Jevreju u svijetu pravo da se ”vrati” u ”Izrael” kad god želi, dok istovremeno poriče ovo pravo milionima Palestinaca koji su protjerani iz Palestine u talasima od 1948. godine.
Iako Jevreji širom svijeta često nisu zainteresirani za iseljavanje u ”Izrael”, dok Palestinci kucaju na njegova vrata, to je, zapravo, imperijalističko-sekularna spoznajna vizija, koja sve pretvara u sredstvo: ljude – bilo Arape ili Jevreje, vrijeme – bilo da je riječ o historijama jevrejskih zajednica ili historiji Palestine, i prostor – samu Palestinu.
Cionistički terorizam koji nikada ne prestaje nije ništa drugo nego izraz duboko ukorijenjene vizije koja teži da okonča historiju, kako historiju židovske dijaspore, tako i historiju arapskog prisustva u Palestini.
