Piše: Abdusamed Nasuf Bušatlić
Posmatranje bitke koja se odvija u Gazi, u blizini Kudsa, kao čisto vojnog sukoba je velika greška, te ograničeno i nepotpuno poimanje i razumijevanje posljednje Allahove objave, Kur'ana, a posebno ajeta iz sure El-Isra’.
Ono što se danas dešava na tlu Palestine, u herojskoj Gazi, nije obični vojni sukob, već je to, kako su priznale i cionističke vođe, pravi globalni vjerski rat. Jer, snage palestinskog otpora u Gazi ne suočavaju se samo sa cionističkom agresijom, već sa cjelokupnim Zapadom, Evropom i Amerikom, čije je ružno lice i dvostruke standarde razotkrila upravo Gaza, kao i lažnost njenih slogana koje je oduvijek skandirala i ponavljala. Agresija na Gazu i genocid koji cionisti uz pomoć Amerike provode u Gazi, otkrili su pravu istinu o američkim pokličima: ”Bog je ljubav!”, ”Mir na zemlji!”
Ako pažljivo učimo i proučavamo suru El-Bekare, vidjet ćemo da ona sadrži snažno upozorenje vjernicima da ne ponavljaju greške sljedbenika prethodnih objava (ehlu-l-kitab), a posebno Jevreja, koji su svoje vjerovanje i religioznost pretvorili u etničku (nacionalnu) zaslijepljenost i aroganciju, koji su sebi od teleta napravili idola i koji su se ogriješili o Božije zapovijedi. Zbog toga ih je Allah zamijenio drugim narodom kojem je dao ponos u islamu, pa su im predati ključevi Kudsa, tačnije, predati su u ruke drugom pravednom halifi, Omeru ibn Hattabu, radijallahu anhu, kao predvodniku skupine Allahovih robova koji su bili oličenje istinske pobožnosti, pravednosti, dostojanstva i morala.
Isto kao i tada, i danas će, u ovoj bitki za Gazu, za Kuds i Palestinu, pobjeda doći samo sa zaslugama poput zasluga ashaba i pravednog halife Omera ibn Hattaba.
A to znači, da bi se ostvarila pobjeda, moraju se posjedovati ključevi pobjede, a prvi i najvažniji ključ pobjede je ispravno i iskreno vjerovanje (akida).
Ako želimo znati vrijednost istinskog vjerovanja, vratimo se na trenutak u predislamsko doba i stanje Arapa prije nego što su bili prosvijetljeni svjetlom čistog islamskog vjerovanja.
Tadašnji Arapi bili su ratoborni divljaci, međusobno podijeljeni između podređenosti Bizantiji i podređenosti Perziji. Nisu imali civilizaciju, niti sistem koji bi ih ujedinio. A onda je došao islam da ispravi ”kičmu” ljudi, koji su se klanjali nekom drugom osim svom Stvoritelju, i koji su bili iscrpljeni robovanjem raznim kraljevima i tiranima. Došao je da uskladi čovjekov život sa njegovom čistom prirodom (fitrom) koja nosi pečat tevhida ili monoteizma i da ga uputi na obožavanje Jednog i Jedinog Boga, Allaha, dželle šanuhu.
Takvo vjerovanje je Omera ibn Hattaba, radijallahu anhu, preobrazilo od pastira ovaca koji je, kada bi ogladnio, pojeo svog idola kojeg je prethodno napravio od halve, u halifu muslimana koji je porazio Perzijance i Bizantince i srušio njihova carstva.
To je vjerovanje na koje se oslanjao slavni muslimanski vojskovođa Halid ibn Velid, radijallahu anhu, onda kada je prijetio svojim neprijateljima, riječima: ”Dolazim vam s vojskom koja voli smrt kao što vi volite život.” I kada je, nakon što su ga neki muslimani, strahujući za njegov život, upozoravali da ne ide sam noću u izviđanje terena i da se ne približava bizantijskoj vojsci koja je u toj bici imala 60 hiljada vojnika, govorio: ”Šta može 60 hiljada mrtvaca jednom živom čovjeku?!”
Njihova vjera u nevidljivo (gajb) je ono što ih je natjeralo da više vole susret s Allahom i smrt na Allahovom putu, nego što njihovi neprijatelji vole život.
Zatim, ako želimo znati utjecaj iskrenog i ispravnog vjerovanja na život čovjeka, obratimo pažnju na trenutna dešavanja u Gazi. Cionisti, koji imaju iskrivljenu vjeru (akidu), bježe s bojnog bolja i vrište u borbi od silnog straha. Zašto? Zato što su oni ljudi koji, kao što se navodi u Kur'anu, najviše vole ovaj život, i to bilo kakav život, čak i ako je ponižavajući, jer nemaju istinskog uvjerenja koje bi im bilo kompas za srca. Za razliku od mudžahida Gaze, nosioca čistog uvjerenja, koji se bore s Allahovim imenom u srcu i na usnama, ne mareći nimalo za arsenale moćnog cionističkog oružja i ne obazirući se na avione koji na njih bacaju bombe teške stotinama kilograma, jer oni dobro znaju značenje riječi: ”Allahu ekber!” – ”Allah je najveći.”
I nema nimalo sumnje da konačna pobjeda pripada onima koji istinski vjeruju u Allaha i koji se samo u Njega pouzdaju, a onima koji sumnjičavo zapitkuju, kad će već jednom ta pobjeda, odgovaramo riječima šehida Sejida Kutba: ”Allaha mi, pobjeda je iznad ljudskih glava i samo čeka Allahovu naredbu: ”Budi!”, i ona će se desiti. Zato se nemojte brinuti o vremenu pobjede, već se brinite o svojoj poziciji u borbi između istine i laži.”
