Piše: Abdusamed Nasuf Bušatlić
Uzvišeni Allah, dž.š., u Kur’anu je objavio: I ne budite kao ona koja bi svoju pređu rasprela kad bi je već bila čvrsto oprela. (En-Nahl, 92.) A u hadisu koji prenosi Aiša, r.a., stoji da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, upitan koje je dobro djelo Allahu najdraže, a on je odgovorio: “Ono koje se ustrajno čini makar bilo i malo.” (Buhari, Muslim i Ahmed)
Mubarek mjesec ramazan je jedinstvena prilika da se ljudi istinski vrate na stazu islama koja ih vodi do obale spasa, do smislenog života, duševnog mira i sreće na dunjaluku, i do džennetskih prostranstava, vječnog rahatluka i Allahove blizine i zadovoljstva na ahiretu. Kur’anski ajet u kojem se naređuje post, a koji se nebrojeno puta citiran u različitim prilikama u toku ramazana, otkriva da je glavni cilj ramazanskog posta dostizanje stepena bogobojaznosti ili takvaluka: O vjernici, naređen vam je post kao što je bio naređen i onima prije vas, da biste bili bogobojazni (leallekum tettekun). A takvaluk je zapravo vrhunac vjere, štaviše, on je kompletna vjera i istinska spoznaja, jer, Kur’an nas obaviještava da se Allaha od Njegovih robova najviše boje učeni, tj. Njegovi poslanici, i oni koji su u nauk, s kojim su poslanici dolazili, najbolje upućeni i koji po tom nauku svoj život uređuju i žive. A koliko je uistinu vrijedan stepen bogobojaznosti, potvrđuje nam sam Kur’an koji nam poručuje da samo bogobojazan čovjek zaslužuje da se nazove plemenitim i uglednim, a ne onaj ko je rođen u uglednoj porodici i koji se domogne dunjalučkog bogatstva, slave i vlasti. U Kur’anu stoji: O ljudi, Mi vas od jednog čovjeka i jedne žene stvaramo i na narode i plemena vas dijelimo da biste se upoznali. Najugledniji kod Allaha je onaj koji Ga se najviše boji. (El-Hudžurat, 13.)
Ako je tako onda naše stanje poslije ramazana mora biti bolje, a nikako gore. Ako smo postili zbog bogobojaznosti i dostigli taj stepen, onda je nemoguće da se vratimo stopama griješenja, nemarnosti i slijeđenja strasti. Ramazan kao vremenski period može proći, ali on ne smije proći, a da ne ostavi pozitivne tragove na vjerničke duše i kompletan naš život. Ako je otišao ramazan, nije otišao ibadet, nije otišao namaz, dobrovoljni post, zekat, dobročinstvo, činjenje dobra i širenje pozitivne atmosfere u društvu, i nije i ne smije prestati naša veza sa Allahom. Jer, ramazan svake godine dođe upravo da ojača tu vezu i pojača naš takvaluk i bogobojaznost.
Allah prima samo od bogobojaznih
Nema sumnje da su najveći gubitnici i stradalnici oni koji preko noći bankrotiraju i izgube ogromnu ušteđevinu i kapital, nakon što su ga s mukom stekli. A još su veći stradalnici oni koji su sebi odredili da budu sezonski muslimani i koji se nakon ramazana, umjesto robovanja Allahu, opet vrate robovanju svome nefsu i najnižim porivima duše, i koji nastavljaju plutati u moru grijeha dok ne dođe novi ramazan, kada se po starom običaju ponovo nastoje “okupati’’ u moru Allahove milosti i oprosta. To je jasan dokaz da takvi nisu shvatili suštinu ibadeta i nisu ostvarili stepen bogobojaznosti zbog koje je i propisan ramazanski post. Jer, bogobojazan čovjek bježi od grijeha kao od ljute zvijeri, i mrzi povratak u nevjerstvo i griješenje kao što mrzi da bude bačen u vatru, a kada počini grijeh gorko se kaje i plače nad svojim grijehom, skrušeno moleći Allaha da mu oprosti i vrati duševni mir koji je na trenutak bio izgubio zbog podavanja grijehu.
Osim toga, ono što je još važnije, onaj ko nije postigao stepen bogobojaznosti njegov ibadet neće biti ni primljen kod Allaha i njegov trud će biti uzaludan, jer Allah prima samo od bogobojaznih. Na to aludira i sljedeći ajet: I ispričaj im priču o dvojici Ademovih sinova, onako kako je bilo, kad su njih dvojica žrtvu prinijeli, pa kad je od jednog bila primljena, a od drugog nije, ovaj je rekao: “Sigurno ću te ubiti!” – “Allah prima samo od onih koji su bogobojazni”, reče onaj. (El-Maide, 27. ) Prenosi se da je Alija, r.a., govorio: “Savjetujem vam da više vodite računa o tome hoće li vam djela biti primljena nego o samim djelima. Zar ne znate da Allah prima samo od bogobojaznih.’’ A poznati emevijski halifa, Omer ibn Abdul-Aziz, kada bi izašao u džamiju na bajram-namaz da održi bajramsku hutbu, svoj govor je počinjao ovim riječima: “O ljudi, postili ste i klanjali mjesec dana, a danas ste došli da molite Allaha da vam primi ono što ste uradili u toku ramazana.’’ Koliko su se iskreni vjernici i bogobojazni ljudi bojali hoće li im djela biti primljena ili ne, svjedoči i sljedeća predaja. Naime, spominje se da je jedan pobožni musliman na svaki Ramazanski bajram dolazio u džamiju tužan i zabrinut, pa su mu ljudi govorili: “Čemu tuga i zabrinutost, ta ovo je dan radosti i veselja!” On bi im na to odgovorio: “Da, ali ja sam Allahov rob kojem je On naredio da radi i ja sam radio, i ne znam hoće li moj Gospodar primiti moja djela ili neće.” U drugoj predaji stoji da je neki čovjek tražio od učenjaka i pobožnjaka, Ibn Semmaka, da ga posavjetuje, a on ga je upravo upozorio na suštinu bogobojaznosti koja je ključ za ulazak u Džennet, rekavši mu: “Pazi da ne budeš doveden pred Džennet čija širina je koliko nebesa i Zemlja, a da za tebe ne bude mjesta ni kolik’ jedna stopa.”
Da bi nam poruka ajeta o suštini ramazanskog posta bila što jasnija i da bismo shvatili veličinu bogobojaznosti, navest ćemo još jednu priču koja govori o tome kako su prve i najbolje generacije muslimana shvatale bogobojaznost. A priča govori o poznatom tabiinu, Amiru ibn Abdullahu. Naime, jedan njegov savremenik iz Basre, ispričao je o njemu sljedeće: “Putovao sam u karavani u kojoj je bio Amir ibn Abdullah. Noć nas je zatekla kod proplanka pored kojeg je tekla rijeka i tu smo zanoćili. Amir je sakupio svoj prtljag, svezao je svoga konja za stablo, a zatim je otišao duboko u šumu. Rekao sam sebi: ‘Pratit ću ga da vidim šta radi u dubini šume.’ Nedugo zatim, on je stao pored jednog stabla, okrenuo se prema Kibli i dugo je klanjao. Nikada nikoga nisam vidio da tako skrušeno klanja. Kada je završio: učio je dovu: ‘Milostivi Allahu, Ti si me stvorio Svojom odredbom, i Svojom voljom si me stavio na iskušenja na dunjaluku, a zatim si mi naredio: -Ustraj na pravom putu!’ A kako da ustrajem ako mi Ti od Svoje dobrote ne podariš ustrajnost, o Svemoćni Allahu. Svemilosni Bože, Ti znaš kada bih ja posjedovao sav dunjaluk, a nakon toga Ti zatražio od mene da ga žrtvujem, ja bih to isti trena poklonio Onome koji to od mene traži, pa pokloni mi moju dušu i učini da ja budem njen vladar, a ne ona meni, o svemilosni Bože! Allahu Dragi, Ti znaš da Te volim ljubavlju koja mi olakšava svaki musibet i čini me zadovoljnim sa svakom Tvojom odredbom i udarcem sudbine, i uz ljubav prema Tebi ja ne marim kako ću omrknuti ili osvanuti.’ Nedugo zatim, mene je savladao san i zaspao sam. Kad sam se probudio, Amir je još uvjek klanjao i skrušeno upućivao dove Allahu. Kada je nastupilo vrijeme sabah-namaza, klanjao je sabah, a nakon toga učio ovu dovu: ‘Allahu moj, evo zora je svanula, i ljudi se bude i spremaju da krenu tražiti Tvoje blagodati. Svaki od njih ima svoju potrebu, a Tvoj rob Amir ima potrebu da mu oprostiš. Gospodaru moj, ispuni moju i njihove potrebe. Gospodaru moj, ja sam Te molio za troje, a Ti si mi dvoje uslišao, a treće si mi uskratio. Molim te da mi podariš i to treće, kako bih Te obožavao onako kako volim i želim.’ U tom trenutku ja sam se pomjerio i on me je primijetio.
Shvatio je da sam ga pratio i bilo mu je krivo zbog toga. Prišao mi je i rekao: “Vidim da si me pratio u toku noći. Sakrij to što si vidio, Allah pokrio tvoje mahane.” Rekao sam mu: “Ili ćeš mi reći koje tri stvari si tražio u dovi, ili ću kazati ljudima šta sam vidio.’’ Nakon što se uvjerio u moju odlučnost da ispričam drugima ono što sam vidio, rekao mi je: “Znaj da meni nije bilo većeg iskušenja od žena, pa sam molio Allaha da me spasi tog iskušenja i Allah mi je uslišao tu dovu, tako da kad sada naiđem pored tuđih žena kao da sam naišao pored zida. Zatim, molio sam Allaha da učini da se ne bojim nikoga osim Njega, i uslišao mi je dovu, tako da na Zemlji ne postoji ništa a da ga se bojim osim Allaha. I treće, molio sam Allaha, da mi da snage da nikako ne spavam i da stalno, i danju i noću, ibadetim, ali mi tu dovu nije uslišao.’’ Rekao sam mu: “Budi blag prema sebi, ti noću klanjaš, a danju postiš, a Džennet ljudi zarade i sa mnogo manje dobrih djela.’’ A on mi je mudro odgovorio: “Znam, ali ja se bojim da se ne budem kajao onoga Dana kada kajanje neće koristiti.’’ Svi ovi primjeri govore nam da je takvaluk zapravo najbolje oružje u odbrani od zablude, šejtana, niskih prohtjeva i strasti i svih dunjalučkih izazova i iskušenja. On štiti čovjeka od svih neprijatelja koji pokušavaju da mu zamute i zamagle Pravi put i da ga spriječe da dođe do uzvišenog cilja. Zato nije čudo što se mudrost i suština naredbe posta kriju u dostizanju stepena bogobojaznosti.
Ako se ne budeš stidio, radi šta god hoćeš
Pored bogobojaznosti postoji još jedna osobina koja vjernike čuva od grijeha i skretanja sa Pravog puta, a ta osobina je stid od Allaha. Onaj kome Allah omogući da kroz ibadet, a posebno u toku ramazana, izgradi kod sebe bogobojaznost i stid od Allaha, on će bez poteškoća odagnati šejtanska došaptavanja i zov strasti i ostat će na stazi čestitosti i imana. Koliko je stid općenito pohvalno svojstvo, svjedoči i to što su ga svi Allahovi poslanici preporučivali svojim sljedbenicima i na stidu ih odgajali. U tom smislu je i hadis u kojem je Muhammed, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: “Ono što je ostalo od prijašnjih Allahovih poslanika, jeste izreka: ‘Ako se ne budeš stidio, onda radi šta god hoćeš.’” Za vjernika i vjernicu je posebno važno da se okite stidom od Allaha, jer će ih on spriječiti od činjenja i javnih i tajnih grijeha. Upozoravajući na ružnoću nedostatka stida kod vjernika, Muhammed, sallallahu alejhi ve sellem, u hadisu koji prenosi Sevban, r.a., rekao je: “Ja sam upoznat sa narodom iz moga ummeta koji će doći na Sudnji dan sa djelima poput brda Tihame, pa će ih Allah pretvoriti u prah.” Na to je Sevban rekao: “Opiši nam ih Allahov Poslaniče, da ne budemo od njih a da to i ne znamo.” Tada je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: “To su vaša braća, oni čine ibadet kao i vi, ali kada se nađu nasamo sa Allahovim zabranama, onda ih krše i čine grijehe.”’ (Ibn Madže). Poruka hadisa je jasna. Takvi ljudi ne posjeduju bogobojaznost niti stid od Allaha, i čim se nađu u osami, daleko od očiju ljudi, oni čine grijehe ukoliko im se za to ukaže prilika. Zaista je bijedan položaj svakog vjernika i vjernice koji se više stide ljudi nego Sveznajućeg i Svemoćnog Allaha. Upravo je o tome svojim prijateljima govorio pobožni Esved ibn Jezid dok je ležao na smrtnoj postelji. Naime, prenosi se da je Esved ibn Jezid na samrti plakao i jadikovao nad sobom, pa su ga okupljeni prijatelji upitali zašto plaće, a on im je tužnim i bolnim glasom odgovorio: “Kako da ne plaćem i ne tugujem! Tako mi Allaha, kada bi mi ovog trenutka bio ponuđen oprost ja bih se stidio da ga prihvatim zbog grijeha koje sam počino prema Allahu. O kako su ljudi čudni i lahkomisleni! Kada čovjek učini grijeh prema drugom čovjeku, stidi ga se sresti i onda kada mu ovaj halali i oprosti, a ne stidi se griješiti prema Allahu koji sve zna i sve vidi.’’ Tako su razmišljali, osjećali i govorili oni koji su kušali slast imana i slast imansko-ramazanskih plodova: bogobojaznosti i stida. Zato njih uzmimo za uzor, a ne ženu o kojoj govori ajet s početka hutbe, koja je, jer nije bila normalna, svoju pređu parala nakon što bi je lijepo i čvrsto oprela. I neka poruka i podstrek neodlučnim, lahkomislenim i nemarnim budu riječi pjesnika:
Ne reci odakle da počnem, pokornost Allahu nek bude tvoj početak
Ne reci kako da nađem Pravi put, Allahova Knjiga je jedina uputa
Ne reci gdje nestaše silne blagodati, Džennet vječni ti je dosta
Ne reci počet ću sutra, jer možda je u sutrašnjoj zori tvoj kraj.
