Piše: Abdul-Kerim Bekkar / Preveo i prilagodio: Abdusamed Nasuf Bušatlić
Postoji jedno pitanje koje me muči svaki put kad razmišljam o stanju ummeta: zašto mnogi muslimani čekaju ”odabranu osobu-spasitelja” ili ”iznenadni događaj” koji će promijeniti sve, dok nas Allahovi zakoni u svemiru uče da je pravi preokret rezultat nakupljanja malih i neznatnih djela?
Čini mi se da živimo u stanju ”mentalnog bijega”; kada nas muči teška stvarnost, bježimo u herojske fantazije koje rješavaju probleme magičnim dodirom. Razlog je jednostavan: čekanje ”spasitelja” je mnogo lakše od strpljivog, svakodnevnog pripremanja.
Allahovi zakoni ne prave izuzetke ni za koga. Civilizacijski uspon nije stvar pukog slučaja niti nebeski dar koji se spušta na lijene, već je neizbježan rezultat hiljadâ sati napornog rada, naučnih istraživanja, pažljivog odgoja i moralne discipline.
Istina s kojom se moramo suočiti jeste da je jedini razuman i plodonosan put – postojan i dugotrajan rad. A očekivati čuda koja će promijeniti stvarnost čije su uzroke sami ljudi zapostavili nije ništa drugo do svojevrsno intelektualno samozavaravanje.
Smatram da naš problem nije u nedostatku ”heroja”, nego u tome što potcjenjujemo snagu koja se krije u detaljima. To su: savjesnost jednog službenika u obavljanju svog posla, strpljenje majke u odgoju djeteta, ustrajnost studenta u njegovom učenju i istraživanju, izgradnja jedne male, ali uspješne obrazovne ustanove, institucije ili firme. Sve ove ”dosadne aktivnosti” u očima onih koji žure, ipak su, po mjerilu civilizacijskog preporoda, jedine ”cigle” od kojih se gradi veličanstvena građevina ummeta.
Historijska iskustva nas uče da se ”iznenadni skokovi” često završavaju strašnim padom, jer im nedostaju čvrsti temelji. Buduća dominacija neće pripasti onome ko ima ”najjači glas” dok čeka spasenje, nego onome ko ima ”najduži dah” u prikupljanju i akumuliranju malih, postepenih postignuća.
Stoga, ne čekaj heroja da gradi tvoju budućnost, nego budi sâm ”cigla” bez koje se građevina ne može dovršiti. Allah neće promijeniti stanje naroda dok oni sami ne promijene sebe; a promjena počinje od ponovnog uvažavanja vrijednosti svakodnevnog, predanog rada, daleko od buke obmanjujućih želja. Moramo znati i učiti mlade naraštaje da se vrh osvaja korak po korak, a ne jednim skokom.
