SAFF

Ne dozvolimo da ključevi naše države i naših života budu predati u dušmanske ruke

Facebook
Twitter
WhatsApp

Piše: Abdusamed Nasuf Bušatlić

Pripovijeda se da je neka starica imala sina jedinca koji je bio poslušan i vjeran majci. Ona je željela da joj se sin oženi i stekne potomstvo, pa mu je izabrala djevojku za koju je mislila da je čestita, razborita i mudra žena. Dani su prolazili i snaha se uspjela približiti starici i zadobiti njezino povjerenje.

Starica se brinula o kući, a posebno o magazi u koju su ostavljali i skladištili namirnice. Zbog važnosti ove magaze, te zbog straha od lopova ili nametljivih životinja, običaj je bio da ključ od vrata magaze bude kod najodgovornije i najpovjerljivije osobe u kući, a to je u ovom slučaju bila starica.

No, nakon što je stekla povjerenje u svoju snahu, ona joj je jednog dana rekla: ”Ovo je ključ od magaze i tebi ga dajem u amanet. Ono što ima zaliha hrane u magazi dosta je za godinu i više. Na kraju godine mi udjeljujemo u dobrotvorne svrhe od onoga što smo uštedjeli, a zatim skupljamo nove zalihe.”

Snaha joj je rekla: ”Ne brini, majko, mudroj i pouzdanoj osobi si povjerila ključ od magaze.” Tako je snaha postala donosilac odluka o onome što se nalazilo u magazi, ali je, nažalost, nije pratila mudrost u vođenju poslova, pa joj je u roku od šest mjeseci ponestalo zaliha hrane. Zatražila je od starice da joj pomogne i obavijestila je da je zaliha ponestalo.

Starica je bila zatečena onim što je čula i začuđeno je pogledala u snahu, ali prije nego što je bilo šta izustila, njen sin je ljutito rekao svojoj ženi: ”Kako je nestalo zaliha? Ono što je u magazi dovoljno je za godinu dana, a osim toga, mi višak hrane dajemo u dobrotvorne svrhe.” Sin je zamjerio majci što je povjerila ključ magaze onome ko to povjerenje ne zaslužuje.

Na osnovu toga nastala je poslovica: ”Predaj mački ključeve od magaze”, koja se koristi kada se neki odgovoran i povjerljiv posao povjeri onome ko nije sposoban i ko ne drži do emaneta, ili kada se vjeruje izdajniku, ili kada se nekome povjeri posao od općeg interesa, a on to zloupotrijebi i iskoristi isključivo za ostvarivanje ličnih interesa i ciljeva, i iznevjeri onoga ili one koji su mu povjerili taj emanet.

Šta tek reći za bošnjačke političare iz tzv. Osmorke, koji su, usljed nezajažljive pohlepe i želje za mrvicama vlasti koja im je navukla koprenu na oči i razum, spremni dati ključeve naše države u ruke onima koji tu državu ne priznaju i koji se otvoreno i svim sredstvima bore da je unište.

Zar nije suludo dati najvažnije stvari i najveće vrijednosti u životu onome od koga svakodnevno moraš čuvati i štititi te vrijednosti. Zar se do te mjere može izgubiti razum i nemati nikakvih moralnih normi i principa, da dobrovoljno dajemo bič u ruke našem neprijatelju, koji je jučer nad nama izvršio nezapamćen zločin i genocid, i koji željno čeka novu priliku da ponovi zločine i razbije nam državu.

Takvu amneziju, defetizam i moralni sunovrat zdrav razum jednostavno ne može pojmiti. Jer, čak ni rasni arapski konji ne zaboravljaju svoje dželate i radije će skapati od gladi i žeđi nego iz dželatove ruke uzeti hranu i vodu, a kamo li mu život povjeriti.

Naime, spominje se da su Arapi u predislamsko doba, kada bi im se konji namnožili pa ne bi mogli napraviti razliku između rasnih konja i hibrida, okupljali sve konje na jednom mjestu i zabranjivali im da jedu i piju, a zatim bi ih tukli do iznemoglosti.

Nakon toga su donosili hranu i vodu, i konji bi se podijelili u dvije grupe: prva koja je jurila prema hrani i vodi, jer su bili i gladni i žedni, ne obraćajući pažnju na ono što su im ljudi prije toga uradili, dok je druga grupa konja odbijala da jede iz ruke koja ih je udarala i mučila. Na taj način su pravili razliku između rasnih konja i hibrida.

Važno je također naglasiti da nisu krivi samo oni koji su na ovaj način iznevjerili povjerenje, već krivicu, grijeh i odgovornost snose i dijele s njima i oni koji su birali pogrešne i nepovjerljive ljude na odgovorna mjesta u državi, jer je izbor, biranje političkih i drugih predstavnika i funkcionera, svjedočanstvo i emanet za koji će čovjek biti pitan pred Allahom, dželle šanuhu, na Sudnjem danu.

Stoga, ne dozvolimo da ključevi naše države i naših života budu predati u dušmanske ruke.

Facebook
Twitter
WhatsApp

PREPORUKA