Piše: dr. Muhamed el-Gazali / Preveo i prilagodio: Abdusamed Nasuf Bušatlić
Drugi pravedni halifa muslimana, Omer ibn Hattab, radijallahu anhu, govorio je muslimanima o utjecaju ekonomskih uvjeta na moral i njihovom direktnom i indirektnom pritisku i utjecaju na ponašanje pojedinaca i skupina, pa je namjesnicima po pokrajinama muslimanske države napisao oporuku sljedećeg sadržaja: ”Nemojte ljude (podanike) tući, ponižavajući ih na taj način, nemojte ih okupljati na granicama (kao vojnike) i dugo zadržavati da se ne vrate svojim porodicama, tj. svojim suprugama, jer ih to može odvesti u grijeh, i ne sprječavajte ih u njihovim pravima, čineći ih tako neposlušnim vama i dovodeći ih u iskušenje da postanu nevjernici u Allaha, jer misle (zbog vašeg uskraćivanja njihovih prava) da Allah nije propisao pravednost u vjeri…”
Ovo je uputstvo halife koji poznaje stvarnost i priznaje ono što iz nje proizlazi. Jer, ljudi vole da se njihova prava čuvaju i da žive dostojanstveno, pa ako otkriju da su – pod muslimanskim sistemom – izloženi poniženju i uskraćivanju prava, te gubljenu dostojanstva i stabilnosti, onda oni postaju ravnodušni prema vjeri i njihov entuzijazam i privrženost vjeri hladi, pa se vrlo lahko može desiti da napuste vjeru.
Naime, ateizam je često nastajao i širio se u sredinama u kojima vjera nije bila u stanju ispuniti materijalne obaveze i gdje su njezini nosioci zanemarivali čuvanje prava pojedinaca i skupina. Takav pristup i odnos prema ljudima hazreti Omer je s gnušanjem odbacivao.
Hazreti Omer je primjer poštenog i pravednog vladara koji naslućuje i osjeća svaku prazninu u društvu i gleda da je odmah popuni, i svaku nedaću i gleda da je odmah otkloni. U okrilju njegove vladavine pojedinci su osjećali da im vladar pomaže da ostvare dobro i korist, a da odagnava od njih nevolje koliko god može, te da čuva njihovu čast i ljudsko dostojanstvo.
Ovu i ovakvu vrstu vlasti uspostavlja islam i čini nošenje njenog tereta činom ibadeta Allahu, dželle šanuhu.
A što se tiče onih koji preuzimaju uzde vlasti kako bi se pretvorili u idole kojih se plaši, a od ljudskih prava poželjne mete, onda je to nevjerstvo (kufr). I ovo ne kažemo kao pretjerivanje ili uveličavanje, jer ateistički društveni pravci nisu probijali sebi put u živote ljudi (društva), osim kada je vjera bila paralizirana od zaštite prava i očuvanja ljudske časti i dostojanstva.
Kada se dogodilo ovo ponižavajuće psihičko i duhovno iskušenje, pojavili su se oni koji su govorili: ”Sve dok poštuješ moje pravo, ti si moj brat, svejedno da li vjeruješ u Boga ili u kamenje.”
Ovako se gubi istinska vjera i pada njezin bajrak. I to je ono na šta je upozoravao Omer ibn Hattab, radijallahu anhu, kada je nastojao da država bude odgovorna da nahrani ljude i zaštiti ih od gladi i da ih osigura od straha, i kada je rekao svoje velike riječi: ”'Ne uskraćujte im njihova prava, pa da ih učinite nevjernicima!”
Od njega se prenosi i ova izreka: ”Tako mi Allaha, niko nema privilegiju, niti je zaslužniji od bilo koga drugog u pogledu ovog imetka. I ako me Allah poživi, pastir u Sani će dobiti svoj dio iz ovog (državnog) imetka.”
Ovaj hazreti Omerov govor sadrži jedan od najvažnijih ustava socijalne i ekonomske slobode, i snažan imunitet koji se daje narodima, pa su zaštićeni od tereta društvene nepravde i mraka unutrašnjeg kolonijalizma.
Mi muslimani smo najpreći da dobro raumijemo ove činjenice. Jer, mi smo to davno zaboravili i upali u tiranske kandže kolonijalista.
