Piše: Amir Durmić
Od Ebu-Se'ida el-Hudrija, radijallahu ‘anhu, prenosi se da je Muhammed, sallallahu ‘alejhi ve sellem, rekao: “Slijedit ćete običaje onih koji su bili prije vas, pedalj po pedalj, podlakticu po podlakticu, pa čak kada bi se oni zavukli u gušterovu rupu, i vi biste ušli za njima.” Ashabi upitaše: “Kršćane i židove?”, a Poslanik, sallallahu ‘alejhi ve sellem, reče: “A koga drugog?” (Buhari, Sahih, br. 3456) Nakon što se približio Kurban-bajram, naše komšije, prijatelji i poznanici kršćanske vjeroispovijesti užurbano su počeli da se spremaju za ovaj muslimanski blagdan. Muškarci su odlazili na pijace te birali i kupovali kurbane, dok su žene ostajale kod kuća kako bi napravile razne vrste kolača i slanih jela. Hiljade Ivana, Mateja, Kristina i Katarina proveli su besanu noć uoči Bajrama. Nakon što je Bajram nastupio, veselili su se, igrali i pjevali, i osjećali se sretnijim nego u bilo kojem drugom danu u godini…
Znamo da bi svaki čovjek čitajući navedene riječi pomislio: “Da li to mene neko smatra budalom!? U ovakvo nešto ne bi povjerovao niko zdrave pameti! Kršćani ne slave Bajram, niti ga trebaju slaviti, jer to nije njihov praznik”. Naravno da kršćani ne slave Bajram. Takav slučaj vjerovatno nikada nije zabilježen u svijetu. Kršćani nikada nisu kupovali kurbane, niti su mahsuz radi Bajrama pravili posebna jela, niti su ikada izdvajali velike sume novca kako bi u posebnom ambijentu i skupim hotelima dočekali Bajram. Nisu, niti trebaju. To bi svakako bilo besmisleno i glupo, a onaj kršćanin koji bi to eventualno i učinio, morao bi imati izuzetno velik motiv za to, poput recimo zadivljenosti islamom kao religijom, i neodoljivom željom da slijedi i “kopira” muslimane u njihovim propisima i običajima, što danas nikako nije slučaj. Ali razmislimo malo o jednoj drugoj, vrlo sličnoj priči, koja je nažalost potpuno istinita. Kada se približi Nova godina, muslimane naših prostora uhvati neopisiva sreća i nekakvo euforično stanje koje se ogleda u dugotrajnim pripremama za doček “najluđe noći” u godini, kojoj ovaj epitet savršeno odgovara.
Skoro mjesec dana unaprijed, čak i oni Bošnjaci koji su slabog materijalnog stanja, planiraju u kojem gradu ili hotelu će dočekati Novu godinu, šta će obući za Novu godinu, šta će sve kupiti za Novu godinu, kod koga će djecu ostaviti na čuvanje za Novu godinu…, a o bogatašima da i ne govorimo. Skupocjena putovanja u evropske prijestolnice ili čak i na druge kontinente, u planu su mnogih bogataša kada razmišljaju o dočeku Nove godine. Veliki broj naših građana kao da živi za ovu noć i kao da je ona svrha njihovog postojanja, a kada dođe i prođe, već nostalgično razmišljaju o tome kako će dočekati i provesti narednu. Imajući u vidu da Novoj godini prethodi katolički blagdan Božić, mnogi kršćanski običaji koji su svojstveni samo kršćanstvu i kršćanima, spontano su se počeli vezati i za Novu godinu te su postepeno prihvaćeni kao nezaobilazni popratni detalji proslave Nove godine, a ne Božića. Mnoge od tih običaja muslimani su nažalost zdušno prihvatili kao svoj ili u najmanju ruku kao međunarodni običaj.
Bošnjaci i Djed Mraz
Djeca se nevjerovatno raduju Novoj godini i Djedu Mrazu, odnosno kršćanskom svecu Svetom Nikoli, oko koga postoje kontroverze, i čiji mit i sve ono što je on donio sa sobom kritiziraju čak i mnogi vjerski predstavnici kršćana. Raduju se bošnjačka djeca sjedobradom starcu iz bajke i kićenju jelke, kao i poklonima koje će pod drvo ili pak u čarapu staviti Djed Mraz koji živi samo u dječijoj mašti. Djedica ih posjeti tek nakon što djeca zaspe, umorna od dugog čekanja da se dedo konačno pojavi u svojim sanjkama koje vuku irvasi. Djeda Mraz i jelka (ili bolje reći božićno drvce) su originalni i neizostavni detalji koji se vežu za doček katoličkog blagdana Božića, a koje su muslimani Bošnjaci svojski prihvatili kao dio dočeka Nove godine. Mnogi se ljute ako im se predbaci kako oni koji se tradicionalno pripremaju za doček i proslavu Nove godine ustvari do u detalje kopiraju i slijede običaje kršćana koje oni prakticiraju uz Božić, međutim istina je sasvim izvjesna. Samo, istinu je ponekad teško prihvatiti. Jer ipak, “tako smo odrasli”, reći će mnogi, i pravdati se kako oni svojim pripremama za doček Nove godine ne žele, niti im je na kraj pameti, da slijede kršćane u njihovim običajima! “Naša srca su čista i Allah zna naše namjere! Srcem i dušom volimo islam, samo se malo volimo proveseliti za Novu godinu, a djeca vole nekako tog Djeda Mraza, i mi ga ne zovemo Djed Božićnjak! Tako kažu ovi, drugi….”.
Ovo su uglavnom najčešća opravdanja onih koje se još uvijek ne mogu odreći jelke i Djeda Mraza. Kada bi ova opravdanja bila i prihvatljiva, postoje mnogi drugi razlozi koji će muslimana odvratiti od bilo kakve želje da na klasičan način učestvuje u “dočeku” i proslavi ove noći.
Krvava noć
Valjda će svi muslimani barem priznati kako je alkohol po našoj vjeri islamu strogo zabranjen. To smo sigurno svi naučili još od svojih nena i deda na čiju tradiciju se volimo pozivati.
“Alkohol je majka svakog zla”, učili smo. “Ja sam silan i ohol! Ja se zovem alkohol!”, pamtimo refren pjesmice iz knjige Islamska čitanka, u kojoj alkohol “govori” sam o sebi i zlu koje donosi. Ali nekako ta Nova godina ne ide baš bez alkohola. Desetak dana pred Novu godinu, u čitavom svijetu, pa i u našoj zemlji, enormno se poveća prodaja alkohola, kojeg ljudi akumuliraju u svoje ostave, kako bi ga iznijeli na trpezu te se dobro natroskali u toj ludoj noći. Hektolitri raznih vrsta alkoholnih pića popiju se pri dočeku Nove godine, a hitne službe rade “punom parom” čitavu noć. Posjekotine, razderotine, ubodi noževima, rane od vatrenog oružja, ranjavanja kao posljedica korištenja pirotehničkih sredstava, samo su neke od ozljeda koje će zdravstveni radnici koji su imali (ne)sreću da te noći budu dežurni, morati sanirati ozlijeđenim građanima. Statistika je svake godine nekako krvavija. Više mrtvih, više ranjenih, više predoziranih alkoholom. A alkohol u ovoj noći donosi i moralnu anarhiju. Stid nestaje, a blud, brakolomstvo i orgijanja dominiraju nakon što nastupi ponoć. Ove činjenice niko ne može poricati. Naš Gospodar Allah, kome ćemo se svi prije ili kasnije vratiti, sigurno nije zadovoljan sa onim što se dešava te noći. Pa zašto da mi budemo (sa)učesnici u tom krvavom i anarhičnom piru? Ako je danas većini ljudi ova noć najdraža u godini, moramo biti svjesni da je ona u isto vrijeme Allahu jedna od najomraženijih noći, naravno zbog raznovrsnosti i količine grijeha koji se u njoj počine.
”Sretna Nova…”
Želje i čestitke koje se izgovore te noći su mnogobrojne. Usmeno ili pismeno, klasično ili elektronski, milijarde ljudi razmjenjuju optimistične poruke. Uspjeh u životu, sreća u braku, mnogo zdravlja… odjekuje čitavu noć. Međutim, najveći dio tih želja ipak ostanu samo želje, jer kada se glave otrijezne i prođe euforija te noći, ljudi se vrate svojoj stvarnosti, za koju nanovo shvate da je često vrlo surova i teška, te jako daleko od idealnosti. Ironično je što velikom broju ljudi u svijetu ova noć donese samo bol i patnju, a neki bukvalno izgube glavu ili do kraja života ostanu invalidi. Razlog su naravno saobraćajne nesreće ili neke od već spomenutih povreda koje su te noći daleko mnogobrojnije nego tokom drugih noći u godini. Možda i postoji način da se neke od tih optimističnih želja zaista i ispune, samo kada bi se gradske vlasti i građani dogovorili oko nekih sitnica. O čemu se radi? Osrednje bosanske općine za novogodišnje uređenje grada, vatromet i ostale popratne detalje, potroše desetine pa čak i stotine hiljada maraka, a mnogi veliki gradovi u svijetu na iste ludosti potroše i milione eura. Sav taj novac u vidu vatrometa zauvijek nestane u nekoliko minuta svjetlosti i ovacija pijanih posmatrača. Svakom moralnom, a i normalnom građaninu naše, ili bilo koje druge države na svijetu, nova godina bi istinski bila bolja, sretnija i berićetnija kada bi se recimo od tog uzaludno bačenog novca kupio stan jednoj materijalno ugroženoj porodici, kojih danas ne manjka, te se tako zauvijek riješio njihov životni problem. Skupa operacija kojom bi se bolesniku spasio ili barem olakšao život, a koja bi se finansirala iz sredstava namijenjenih za novogodišnje uređenje grada, isto tako bi građanima trebala novu godinu učiniti sretnijom i boljom. Dovoljno bi se bilo odreći kratkotrajnog ćeifa od kojeg niko nema stvarne koristi, osim možda firmi koje prodaju pirotehnička sredstva i novogodišnje ukrase. Ovakvih primjera je na stotine. Ali ipak, bojimo se da ćemo na ovakvu “Novu godinu”, bez kićenja grada i vatrometa, morati čekati još dugo, do nekih savjesnijih građana i još savjesnijih gradskih čelnika.
Nije teško! Pokušaj!
Toliko o (ne)sreći koju nosi Nova godina, a svakom onom ko iz bilo kojeg razloga još uvijek osjeća “obavezu” prema toj noći, možemo poručiti sljedeće: Pokušaj da ne učestvuješ u proslavama i dočecima ove noći jer se u njoj krše Allahove granice i čini ono što naš Gospodar mrzi i prezire. Te noći rano ugasi svjetlo i neka svi vide da bojkotiraš sve ono što se u njoj dešava. Ne boj se ničijih prigovora. Zar nemaš pravo izbora? Ne reci: “Kako ću to učiniti? Ja s tim ništa neću promijeniti, jer većina ljudi tako radi. Šta će reći ljudi? Proglasit će me da sam “kontra svijeta” i da sam lud, fanatik…”. Itekako ćeš mnogo toga promijeniti. Kao prvo, promijenit ćeš sebe. Samome sebi ćeš pokazati kako je tvoja ljubav prema tvome Gospodaru mnogo jača i veća od toga da se bojiš prigovora ljudi. Samome sebi pokazat ćeš kako ne želiš žrtvovati naklonost Uzvišenog Stvoritelja zbog kratkotrajnog uživanja koje će nestati onog trenutka kada završi novogodišnji vatromet. Te noći lezi “na vrijeme” sretan i zadovoljan što ti je Allah podario mnoge blagodati o kojima malo razmišljaš, a kojih bi postao svjestan tek nakon što bi ih izgubio. Razmisli o svome zdravlju i porodici, nafaki koja ti je dostatna, kao i miru i sigurnosti u kojima uživaš. Tada će ti svaka noć u godini biti mnogo draža nego što je “najluđa noć” draga bilo kome od onih koji je željno očekuju čitave godine, a blaženi osjećaj trijumfa zavladat će tvojom dušom i tijelom jer su bogobojaznost i razum pobijedili strast i ružne običaje.
