Piše: Abdusamed Nasuf Bušatlić
Okolnosti u kojima danas žive muslimani diljem svijeta, stanje opće krize i nedaća kroz koje prolaze, od nepravde, korupcije, kriminala, zuluma i tiranije od strane svojih vladara, te međumuslimanskih sukoba na nivou država, do osvajačko-imperijalističkih, ili bolje, krstaških ratova, koje vode Sjedinjene Američke Države, Rusija, Izrael, Engleska, Francuska i druge evropske države protiv muslimanskih država i naroda, opustošene zemlje, porušeni domovi, milioni nevino ubijenih muslimana, kolone izbjeglica, bijeda i siromaštvo – usljed svega ovoga često se danas među muslimanima čuju pitanja, koja postavljaju stari i mladi, učenjaci i obični svijet, pobožni i manje pobožni: Kada će doći Allahova pomoć i pobjeda? Zašto se ona odgađa i koji su razlozi? Nije li vrijeme da se nepravda pobijedi? Nije li vrijeme da se lanci pokidaju? Zašto sva ta krv i žrtve? Kada će doći dan da svane zora islama i prođe noć ugnjetavanja, tiranije, siromaštva, bijede i poniženja?
Da, duša svakog vjernika čezne da vidi pobjedu i da bude svjedok poraza i poniženja nasilnika i kraja izdajnika vlastitog naroda, vjere i države, pa da mu se srce smiri i da na trenutak odahne.
I nije čudo što muslimani danas postavljaju ovakva pitanja, jer su ih postavljali i vjernici iz prijašnjih generacija, pa čak i Allahovi poslanici, onda kad su preživljavali teška stanja, nedaće i krize kakve mi danas preživljavamo, poput primjera koji je spomenut u ajetu: ”Zar vi mislite da ćete ući u Džennet, a još niste iskusili ono što su iskusili oni koji su prije vas bili i nestali? Njih su satirale neimaštine i bolest, i toliko su bili uznemiravani da bi i poslanik, i oni koji su s njim vjerovali – uzviknuli: ‘Kada će već jednom Allahova pomoć!?’ Eto, Allahova pomoć je zaista blizu!” (El-Bekara, 214.)
Ovaj ajet objavljen je povodom Bitke na Hendeku (Ahzab), kada su muslimani pretrpjeli najteže trenutke psihičkog i fizičkog zlostavljanja, od hladnoće i teških životnih uvjeta, do nevjerničkih vojski koje su došle sa svih strana i opkolile Medinu s ciljem da zatru svaki trag islamu i muslimanima.
Komentirajući ovaj ajet, poznati mufesir Fahrudin er-Razi, rekao je: ”Kao da im je Allah htio reći: ‘Da li ste, o vjernici, mislili da ćete ući u Džennet tako što ćete riječima potvrditi vjerovanje u Mene i Moga Poslanika, a da ne potvrdite svoje vjerovanje obožavanjem Allaha sa svim onim što istinsko obožavanje podrazumijeva, od strpljivosti na iskušenjima i nedaćama, te mogućnosti zapadanja u siromaštvo, oduzimanja imetka, do trpljenja štete i strahota u borbi protiv neprijatelja, kao što se dešavalo i onima prija vas.”’
Dakle, odgovor na pitanje kada će pomoć i pobjeda je jasan onima koji razmišljaju o riječima Svemogućeg Allaha, jer je Allahovo obećanje istinito, Njegova pomoć je sigurna i ona nikada ne kasni. Međutim, mi nećemo naći u Allahovoj Knjizi da se pobjeda daje vjernicima bez žrtve, odricanja, iskušenja i strpljenja na nedaćama u ime Allaha, a prvi muslimani, predvođeni Allahovim Poslanikom, sallallahu alejhi ve sellem, pokazali su i potvrdili sve to i pobjeda nije izostala.
Naime, uprkos užasu s kojim su se prvi muslimani suočavali, bili su strpljivi u onome što ih je snašlo i činili su ono što im je Allah zapovijedio sve dok nije došla očigledna pobjeda, a nevjerničke vojske bile su poražene i ponižene. Taj događaj je velika lekcija za sve muslimane, i on jasno otkriva suštinu pobjede i načine koji vode do nje.
U spomenutom ajetu skreće se pažnja muslimanima da pobjeda ima svoje uzroke i uvjete, kao što ima svoje zapreke koje ju odgađaju i sprječavaju. Kada se ispune ti uvjeti i kada vjernici iscrpe sve svoje mogućnosti i napore, onda dolazi Allahova pomoć i pobjeda odakle se vjernici i ne nadaju.
Niko od ashaba nije mogao ni zamisliti da će im pomoć i pobjedu donijeti snažan vjetar i neopisivi strah koji je Allah ulio u srca nevjernika u Bici na Hendeku, kao što niko od njih nije zamišljao da će se njihov izlazak sa Allahovim Poslanikom, sallallahu alejhi ve sellem, da presretnu mušričku karavanu, završiti Bitkom na Bedru i veličanstvenom pobjedom muslimana uprkos njihovoj nespremnosti.
I nije to bio slučaj samo sa Allahovim Poslanikom, sallallahu alejhi ve sellem, i njegovim ashabima, već se to odnosi na sve muslimane i sve generacije do Sudnjeg dana.
Naprimjer, križari su bili okupirali Kuds (Jeruzalem) i u njihovim zločinačkim rukama ostao je 92 godine, prije nego što ga je Salahudin Ejjubi došao osloboditi, a u to vrijeme islamski ummet je živio u lošijim uvjetima od onih u kojima danas živi.
U to vrijeme Egiptom je vladala šiijska sekta Ubejdije, koji su bili saveznici kršćana protiv muslimana, njihovi imami su u džamijama sa minbera vrijeđali i proklinjali ashabe Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, abasijski hilafet je bio u potpunosti oslabio, dok se Bagdad, nekadašnja prijestonica islama, uleme, nauke i sveopćeg napretka, gušio u nemoralu i grijesima, te pojavi raznih heretičkih učenja i ideja.
Šam i njegova okolina bili su izloženi podjelama i općem neredu, tako da je bukvalno svaki grad bio državica za sebe, poput Homsa, Halepa i drugih gradova, i svaki od njih je imao svog vladara.
U islamskom Magribu buktio je građanski rat i međusobne borbe uz širenje raznih novotarija i odsustvo državne vlasti, te dominacije haridžija.
U Arapskom zaljevu vladalo je krajnje siromaštvo i glad, dok je Mekka gotovo bila pusta od hodočasnika jer su križari i drumski razbojnici presjekli većinu puteva prema Mekki, osim iz pravca Jemena.
Deprimirajuće stanje i opća kriza koju su živjeli muslimani tog doba, iz koje se nije vidio izlaz i skori spas, trajalo je do onog momenta dok se nisu stvorili uvjeti za revolucionarne promjene dolaskom slavnog muslimanskog vojskovođe Salahuddina Ejjubija, koji je eliminirao unutrašnje podjele među muslimanima, srušio vladavinu šiija Ubejdija, ujedinio muslimane i konačno oslobodio Kuds od križara i njihovog zuluma.
A to znači da će pobjeda doći onda kad se za nju ispune uvjeti. Pobjeda će doći onda kada se muslimani vrate Kur'anu i Sunnetu, izvorima svoga ponosa, moći, slave, uspjeha i pobjede, i kada istinski pomognu Allahovu vjeru, kao što je došlo u ajetu: ”O vjernici, ako Allaha pomognete, i On će vama pomoći i korake vaše učvrstiti.” (Muhammed, 7.)
Pobjeda će doći onda kada se muslimani prestanu međusobno svađati i trošiti svo vrijeme ovoga svijeta na međusobnim raspravama i optužbama, jer je to prvi uzrok neuspjeha koji je Allah spomenuo u Kur'anu, rekavši: ”I pokoravajte se Allahu i Poslaniku Njegovu, i ne prepirite se da ne biste klonuli i bez borbenog duha ostali; i budite izdržljivi, jer Allah je, zaista, na strani izdržljivih.” (El-Enfal, 46.)
Pobjeda će doći onda kad popravimo naše stanje na ličnom, individualnom nivou, kad svako od nas poradi na čišćenju vlastite duše, jer većina nas danas rado vazi drugima i želi reformirati i popraviti cijeli dunjaluk, osim samog sebe, a to je krupan nedostatak i uzrok neuspjeha u životu.
Pobjeda će doći onda kad istinski ujedinimo naše redove i kad se pripremimo za oslobađanje od zuluma i tiranije, jer islam je vjera koja na život gleda realno i naređuje muslimanima da se ponašaju u skladu sa prirodnim zakonitostima koje je Allah uspostavio. Nespreman čovjek ne može otići ni na izlet, a kamo li krenuti u borbu za slobodu i prosperitet svog naroda i države, na šta nas podsjeća ajet: ”I protiv njih pripremite koliko god možete snage i konja za boj, da biste time zaplašili Allahove i vaše neprijatelje, i druge osim njih – vi ih ne poznajete, Allah ih zna. Sve što na Allahovom putu potrošite naknađeno će vam biti, neće vam se nepravda učiniti.” (El-Enfal, 60.)
Pobjeda će doći onda kad se oslobodimo izdaje i izdajnika iz vlastitih redova, a njih je pun islamski ummet, pa tako i naš bošnjački narod, a pogotovo izdajničkih političara i politika, koje su nas kroz povijest uvijek skupo koštale. Nije džaba rečeno: “Bolje je imati razjarenog lava pred sobom, nego izdajničkog psa iza sebe.” A hazreti Alija, radijallahu anhu, rekao je: “Ko izgubi povjerenje i bude zadovoljan s izdajom, taj je napustio vjeru.”
Pobjeda će doći onda kad se oslobodimo munafikluka i munafika u našim redovima, jer je to najgora i najopasnija sorta ljudi za islam i muslimane, a oni se namnože kao gljive poslije kiše onda kad se muslimani udalje od Kur'ana i Sunneta, i siju smutnju koja ima dalekosežne posljedice po muslimane.
Pobjeda će doći onda kad budemo manje pričali, a više radili, kad ostavimo populističku viku i galamu i bombastičnu priču o velikim idejama iza kojih nema nikakvih djela.
Pobjeda će doći onda kad ostavimo sektaške podjele i podjele na stranke, ”blokove” i razne grupacije i džemate, onda kad budemo u prilici birati između svoje stranke i svoje savjesti, pa odlučno napustimo svoju stranku i slijedimo svoju savjest, jer čovjek može živjeti bez stranke, ali ne može bez savjesti.
Pobjeda će doći onda kad se naše političke vođe prestanu baviti sekundarnim pitanjima i trivijalnim stvarima, dok neprijatelji naše države potkopavaju temelje države i rade nam o glavi, kako je to lucidno zaključio islamski mislilac Abdul-Kerim el-Bikkar, rekavši: “Zaokupljenost ljudi pojedinostima i sitnicama, dok se stablo ummeta čupa iz korijena, najveća je izdaja za ummet i za Božanski program i poslanicu s kojom smo zaduženi i čiji smo nosioci.”
Štaviše, islamski učenjaci spominju da je imam Šafija žestoko kritizirao islamsku ulemu i daije, pogotovo islamske pravnike, koji su u vrijeme velikih kriza, okupacije muslimanskih zemalja i ponižavajućeg položaja muslimana, previše pažnje pridavali nekim, rekli bismo, sporednim i općepoznatim fikhsko-pravnim pitanjima, kao što su pitanja vezana za propise abdesta, hajza i nifasa, načina klanjanja namaza, i sl., i nazivao ih izdajnicima Allaha i Njegovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem.
Dakle, odgovor na pitanje kada će Allahova pomoć i pobjeda krije se u našoj odluci. Mi trebamo donijeti odluku da želimo pobjedu i uspjeh na ovome i budućem svijetu, i onda tu odluku sprovesti u djelo, jer život je odluka, a odluka je u našim rukama.
Žena Nuha, alejhi selam, i žena Luta, alejhi selam, odlučile su da ne vjeruju u Allaha, pa im nije koristio poziv u vjeru njihovih muževa koji su bili Allahovi poslanici, a ko ljepše i bolje poziva u vjeru od Allahovih poslanika?!
Sin Nuha, alejhi selam, također je odlučio da ne vjeruje u Allaha, pa mu riječi njegovog oca Nuha nisu ništa koristile i utopio se zajedno sa ostalim nevjernicima, čime je potopio i sve svoje nade u spas i pobjedu na ovome i budućem svijetu.
S druge strane, faraonova žena Asja, odlučila je hoditi pravim putem i biti istinska vjernica, i faraonova moć i sila nisu joj ništa naškodili, niti ju je njegovo mučenje i bičevanje odvratilo od vjere i pravog puta, i pobijedila je i uspjela na oba svijeta. Stoga, odluka je u našoj ruci i mi smo na potezu, a Allahova pomoć i pobjeda je, zaista, blizu.
