Piše: Abdusamed Nasuf Bušatlić
Uzvišeni Allah, objavio je: ”I za one koji se, kada grijeh počine ili kad se prema sebi ogriješe, Allaha sjete i oprost za grijehe svoje zamole – a ko će oprostiti grijehe ako ne Allah? – i koji svjesno u grijehu ne ustraju. Njih čeka nagrada – oprost od Gospodara njihova i džennetske bašče kroz koje će rijeke teći, u kojima će vječno ostati, a divne li nagrade za one koji budu tako postupili!” (Ali Imran, 135.-136.)
Mnogobrojna psihološka istraživanja su pokazala da je osjećaj krivice zbog grijeha važan uzrok psihičke uznemirenosti, tjeskobe i depresije. Onaj ko se osjeća grješnim i krivim jer je nanio nepravdu nekome ili ga uvrijedio, znajući da njegov grješni postupak izaziva Allahovu srdžbu, podložan je osjećaju psihičke uznemirenosti, zabrinutosti i tjeskobe.
Nemir i tjeskoba u ovom stanju dolaze s raznih strana, od kojih je možda najvažnija to što duboko u sebi osjećamo da ”kako radiš, tako će ti se i platiti, kako postupaš prema drugima, tako će ti se i vratiti”, te da nas Allah može kazniti za naše uvrede, nasilje i nepravdu prema drugima. To izaziva zabrinutost, tjeskobu i depresiju, jer takav grješnik ne zna u kojem obliku će ga stići Allahova kazna, da li će ona biti u vidu oduzimanja zdravlja ili imetka, ili će pak biti u vidu iskušenja u njegovoj djeci i porodici.
A što se tiče onoga koji griješi prema Allahu, a vjernik je, duboko u njemu postoji strah da će mu smrt doći prije nego što se pokaje za svoje grijehe i vrati na stazu islama i pokornosti Allahu.
Osjećaj grijeha i samokorenja koji ga prati su manifestacije sposobnosti ljudske duše da shvati svoje greške i da vrši samoobračun. Allah je usadio u vjerničku dušu taj osjećaj da joj bude poticaj da učini tevbu, da se pokaje, da popravi ono što je pokvarila i nadoknadi drugima za uvrede i štetu koju im je nanijela.
Korenje vlastite duše ukazuje na dobrotu u duši koja priznaje svoj grijeh i smatra se odgovornom. A što se tiče nepravedne, nevjerničke, munafičke, ohole duše, ona rijetko krivi sebe i ona zatvara oči pred svojim greškama, grijesima i nedostacima. Štaviše, vlasnik pokvarene duše krivicu svaljuje na druge, i smatra ih odgovornim čak i za ono što ih je snašlo od njegove ruke.
Naprimjer, kada su Adem i Hava kušali plodove zabranjenog stabla u Džennetu, oni su se istog trenutka pokajali i zatražili oprost za svoj grijeh i kršenje Allahove zabrane, govoreći: ”Gospodaru naš” – rekoše oni – “sami smo sebi krivi, i ako nam Ti ne oprostiš i ne smiluješ nam se, sigurno ćemo biti izgubljeni.” (El-A'raf, 23.)
Zatim: ”I Adem primi neke riječi od Gospodara svoga, pa mu On oprosti; On, doista, prima pokajanje, On je milostiv.” (El-Bekara, 37.)
Kada je Musa, alejhi selam, nehotice ubio čovjeka, rekao je: ”Gospodaru moj” – reče onda – “ja sam sâm sebi zlo nanio, oprosti mi!” I On mu oprosti, On, uistinu, prašta i On je milostiv.” (El-Kasas, 16.)
Ali kada je Iblis učinio grijeh i nije poslušao svog Gospodara, optužio je Allaha da ga je u zabludu odveo, odbio je da vidi svoj grijeh i negirao je odgovornost za ono što je učinio, rekavši: “Gospodaru moj” – reče – “zato što si me u zabludu doveo, ja ću njima na Zemlji poroke lijepim predstaviti i potrudit ću se da ih sve zavedem, osim među njima Tvojih robova iskrenih.” (El-Hidžr, 39.-40.)
Zašto vjernička duša kori samu sebe? Zato što onaj ko je istinski spoznao Allaha i ko želi da stekne Njegovo zadovoljstvo, zna da je suština života pokornost i robovanje Allahu, jer samo iskreno robovanje Allahu donosi mir u srce i dušu, te sreću na ovome i budućem svijetu.
Iskren i bogobojazan vjernik ne voli grijehe i ne voli da ga Allah vidi u onome što je zabranjeno, a ako upadne u grijeh brzo se kaje i napušta taj grijeh. On zna i shvata da je, kao što su rekli neki islamski učenjaci, grijeh anomalija u kosmosu, jer cijeli svemir slavi i veliča Allaha i Njemu tesbih čini, shodno ajetu: ”Njega veličaju sedmera nebesa, i Zemlja, i onī na njima; i ne postoji ništa što ga ne veliča, hvaleći Ga; ali vi ne razumijete veličanje njihovo. – On je doista blag i mnogo prašta.” (El-Isra’, 44.)
Onaj ko je nepokoran Allahu, on je iznimka i anomalija u svemiru, a anomaliju je obavezno izbrisati da bi vladalo pravilo spomenuto u citiranom ajetu.
Međutim, često puta se naša noga posklizne, i onda upadamo u grijehe, a samim tim u iskušenja i nevolje, i činimo grijehe koje ne bi trebali činiti.
Šta je uzrok tome? Uzrok leži u osobinama koje posjeduje svaki čovjek, a koje su učinile da naš (pra)otac Adem, alejhi selam, učini grijeh zbog kojeg je iz Dženneta spušten na Zemlju, shodno ajetu: ”A Ademu smo odmah u početku naredili; ali on je zaboravio, i nije odlučan bio.” (Ta-Ha, 115.)
Mi, kao Ademovi potomci, imamo iste te osobine, zaboravnost i neodlučnost, i doživljavamo slična stanja kakvo su doživjeli Adem i Hava. A to znači da smo svi grješnici, a ”najbolji grješnici su oni koji se mnogo kaju”, kako je rekao Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem.
Iz svega navedenog razumijemo da nepokornost Allahu nije svojstvena budnom muslimanu, onome ko ima živu savjest, ko je bogobojazan. Da, on upada u grijeh, ali ne ustrajava svjesno u grijehu i nepokornosti, već se brzo vraća u okrilje Allahove milosti i oprosta, kao što se navodi u ajetu: ”Oni koji se Allaha boje, čim ih sablazan šejtanska dodirne, sjete se, i odjednom dođu sebi.” (El-A'raf, 201.)
Šejtan može pokušati da ga zaslijepi i da mu uljepša određeni grijeh, pa da se on odazove na šejtanski zov i zov svojih strasti, ali ubrzo će iz njegove duše, koja samu sebe kori, i iz njegove iskrene veze sa Allahom, vjetar pokajanja raspršiti ovu maglu i tminu grijeha, a svjetlo imana će zasjati i ponovo mu otkriti put.
Stoga je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, ostavio svom ummetu oporuku i savjet vrjedniji od cijelog dunjaluka i svega što je na njemu, kada je rekao Muazu ibn Džebelu, radijallahu anhu: ”Boj se Allaha gdje god bio, poslije lošeg djela uradi dobro djelo i ono će ga izbrisati, i prema ljudima se lijepo ophodi.” (El-Tirmizi)
Ako si učinio neki grijeh ili neko loše djelo, nakon toga se pokaj Allahu i učini dobro djelo i grijeh će biti izbrisan i, kako se navodi u nekim predajama, Allah će učiniti da meleki koji zapisuju i pamte grijehe zaborave šta si uradio, i da ti pripreme novu stranicu bez tog grijeha.
Stoga u životu iskrenih vjernika, koji se mnogo kaju i istigfar čine, nema mjesta psihičkoj uznemirenosti, brizi, tjeskobi, očaju i depresiji, i oni ne smiju dozvoliti da, zbog svoje grješne prošlosti i zbog grijeha koje su počinili – makar ih bilo koliko morske pijene -, a od kojih su se iskreno pokajali, zapadnu u stanje stalnog samokorenja koje prati neka vrsta očaja i gubljenja nade u Allahovu milost i oprost, jer se to onda može pretvoriti u opasnu psihičku bolest koja paralizira čovjeka i pretvara mu život u očaj i depresiju.
Allah to ne želi od nas, zbog toga je, iz Svoje neizmjerne dobrote i milosti, učinio da je onaj koji se pokajao od grijeha kao onaj koji ih nije ni činio. I ostavio je otvorenim vrata oprosta i pokajanja sve dok duša ne dođe do grla.
Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao je: ”Uzvišeni Allah, rekao je: ‘Čovječe, nikada Me nisi zamolio, nadajući se Mome oprostu, a da ti nisam oprostio sve što si uradio! Čovječe, kada bi tvoji grijesi dosegnuli do nebesa, a ti nakon toga iskreno zatražio oprosta, oprostio bih ti sve grijehe. Čovječe, kada bi došao pred Mene sa onoliko grijeha koliko ih na zemlju može stati, a da Mi pri tome nikoga ravnim nisi smatrao, Ja bih ti darovao isto toliko oprosta.”’ (El-Tirmizi)
Svi znamo da ko ispravno obavi hadž, čuvajući se grijeha i nepristojnog govora, vratit će se bez grijeha kao onoga dana kada ga je majka rodila, a ko isposti ramazan, čuvajući se grijeha, posebno grijeha jezika i srca, i nadajući se Allahovoj nagradi, bit će mu oprošteni prethodni grijesi.
Dakle, vjerniku i vjernici su otvorena mnoga vrata da se očiste od svojih grijeha i da svjetlo vjere preplavi njihova srca, ulijevajući u njih smirenost (sekinet) i sigurnost, a odagnavajući od njih svaki trag tjeskobe, brige, očaja i depresije.
