Piše: šejh Muhamed el-Gazali / Preveo i prilagodio: Abdusamed Nasuf Bušatlić
Ponovna izgradnja islamskog ummeta, nakon što ga je zapadni kolonijalizam opustošio, stvar je koja zahtijeva velike napore. Željena obnova i uspon ne znači samo da se prave ulice i kvartovi u kojima će se graditi visoke palate, niti da se uljepšaju obale rijeka i mora, niti pak preuzimanje fabrika i mašina i zapošljavanje hiljade radnika u njima.
To – čak i ako je neophodno – ne znači izgradnju ummeta koji će biti od koristi sâm sebi ako je zapadno-krstaški kolonizator uspio da mu umrtvi živce, ubije njegovu savjest i istrgne ubjeđenje (jekin) iz srca njegovih pripadnika i uzvišeni cilj iz njegove svijesti.
To je zato što je narodima, prije svega, potrebno vjerovanje koje rasplamsava njihovu aktivnost, cilj koji se trude postići i utjeha koja ih čini strpljivim u životnim nedaćama. Ako ta značenja presahnu u jednom narodu, ništa im neće pomoći i neminovno će im doći kraj.
Kada sam vidio tenk kako se kreće na bojnom polju, divio sam se njegovoj čvrstoj konstrukciji. Gledao sam ovu čudnu mješavinu gvožđa kako se gega lomeći kamen ispred sebe i bacajući plamen, pa sam rekao: ”Kako je divna ova ”kula” i kako brzo uništava tijela neprijatelja.”
Ali – dok sam šaputao ove riječi – preduhitrio me je drugi osjećaj: bitan je onaj ko komanduje i upravlja tenkom, a ne sâm tenk. Krajnji ishod bitke zavisi od ljudi koji u njoj učestvuju, od čvrstine njihove vjere, njihove hrabrosti, njihovog dugog strpljenja i njihove nade. To je temelj pobjede.
Kada sam vidio kompleks bolnice ”Kasr Al-Ainiy” u Kairu, bio sam zapanjen veličinom ove bolnice, opremljenošću, prostranošću i mnoštvom njenih prostorija, aparatima, sparavama i preparatima za liječenje pacijenata, te čitavom armijom doktora, asistenata i posluge. No, pored ovog umirujućeg vanjskog izgleda, srce ne laže kad pokazuje tjeskobu, zarobljenost i strah. Zato mi najprije recite postoje li osjećaji samilosti i elementi poštenja i ispunjavanja emaneta u takvim, i svim drugim, ustanovama i institucijama?
Ponekad noću prođem pored ove bolnice i pitam se: da li tu postoji neko budno oko koje brine i bdije nad bolesnima, ili pak postoji devijantno oko mladog radnika koji traži djevojku da zadovolji svoju požudu?
Evropska kulturna invazija uložila je sve svoje napore kako bi u muslimanskim zemljama i društvima bilo što više mladića i djevojaka koji nemaju nikakve veze s vjerom, koji ne znaju za Allaha, a kamoli da Ga se boje ili da teže Njegovom zadovoljstvu i nagradi na Ahiretu.
Da, kolonijalizam je sav svoj pritisak usmjerio prvo na muslimanska srca sve dok ih nije ispraznio od vjerovanja i dok nije uništio sve što je islam pohranio u srcima muslimana od pobožnosti i brige o vjeri i moralu.
Zapadni kolonijalizam očajnički želi stvoriti generacije muslimana koje će ostaviti namaz i krenuti za požudama. On očajnički želi formirati ummet kojeg će voditi tjelesni nagoni, koji će zaboraviti na suštinu života i njegova značenja i koji će robovati trivijalnostima. I kada to ostvari, znat će da je donio konačnu presudu islamskom ummetu. Jer, koja je vrijednost kulture koja se ne temelji na vjerovanju u jednog Boga, Allaha, dželle šanuhu, koja nije zaštićena moralom i koja nije osnažena uzvišenim idealom?
Kad je zapadni kolonijalizam ”ukrao” islam iz srcâ mladih ljudi koji su se hranili s njegove sofre i odgajali u njegovom krilu, znao je da je ukrao gorivo iz rezervoara automobila ili voza.
Mladića bez vjere možete gurati naprijed rukama. Međutim, takvo njegovo ”idenje” naprijed nije samovoljno i teško da ode daleko ili da stigne na cilj.
Zapadni kolonijalizam koji je okupirao muslimanske zemlje prije više od jednog stoljeća napravio je razne rupe na grudima muslimana kroz koje je iscurilo istinsko ubjeđenje (jekin) i vjerovanje (iman), a sa njim aktivizam i odvažnost. A nemoguće je da se islamski ummet ponovo podigne i doživi svoj preporod bez iskrene vjere.
Da bi se naš ummet ponovo uzdigao i doživio istinski preporod i uspon, potrebno je, prije svega, vratiti poštovanje našoj vjeri, koju se danas svaki nitkov usuđuje napadati i klevetati.
(Iz knjige: Kifahu din)
