Piše: Edhem Šerkavi / Preveo i prilagodio: Abdusamed Nasuf Bušatlić
Jedan čovjek priča: ”Nisam mogao naći svoju sjekiru, pa sam posumnjao da ju je moj komšija ukrao i počeo sam ga pažljivo promatrati. Njegov hod ličio mi je na hod kradljivca moje sjekire, njegov govor ličio mi je također na kradljivca sjekire, čak i njegovi pokreti i određeni znaci koje je davao rukama, govorili su mi da niko drugi nije ukrao sjekiru osim njega.
Tu sam noć proveo tužan i nisam mogao spavati, razmišljao sam na koji način da priđem komšiji i da mu kažem da znam da je on ukrao moju sjekiru. Međutim, ujutro sam našao sjekiru ispod gomile sijena koje je moj sin stavio na nju.
Sutradan sam pogledao svog komšiju i nisam na njemu primijetio ništa što bi upućivalo da je ukrao moju sjekiru: ni njegov hod, ni njegov govor, ni znakovi njegovih ruku. Naprotiv, sve je govorilo da je on potpuno nevin.
U tom trenutku shvatio sam da sam ja zapravo lopov. Ukrao sam od svoga komšije njegovo povjerenje i nedužnost, ukrao sam također od svoga života jednu cijelu noć koju sam proveo budan, razmišljajući o tome kako se suočiti sa čovjekom za kojeg sam bio ubijeđen da je ukrao moju sjekiru, a on je nevin i nije imao nikakve veze sa krađom moje sjekire.”
Iz ove priče možemo izvući nekoliko pouka:
Prvo, činjenica je da naša osjećanja upravljaju našim pogledom na život. Kada volimo, mi vidimo samo dobro kod onih koje volimo, ili ako vidimo zlo kod njih, obmanjujemo sami sebe da to nismo vidjeli. I obrnuto, kad mrzimo, mi ne vidimo ništa osim zla kod onih koje mrzimo, a kad vidimo kod njih dobro, sami sebe obmanjujemo i ubjeđujemo da to nismo vidjeli. Istina koju većina nas zapostavlja i pokušava da pobjegne od nje jeste da mi na svijet gledamo više našim srcima nego našim umovima i očima.
Drugo, trenutak u kojem čovjek posumnja da mu je komšija ukrao sjekiru, natjera ga da povjeruje da je to stvarno tako, a trenutak istinskog ubjeđenja (očiti dokazi) uvjeri ga da je njegov komšija nevin. Često puta mi gradimo fikcije i iluzije, a samim time gradimo sami sebi lance i okove, i ako dobro razmislimo o mnogim našim problemima otkrit ćemo da smo mi zapravo žrtve vlastitih pretpostavki, sumnji i uobrazilja.
Treće, kada čovjek donese sud o nekom pitanju, on time ne objašnjava drugima istinu o ovome pitanju koliko im objašnjava istinu o sebi. Mi donosimo svoje prosudbe na temelju naših principa, naših ideja, naših vrijednosti i uvjerenja, a upravo je to razlog što se kod ljudi razlikuju prosudbe o jednom te istom slučaju ili pitanju. Činjenica ostaje činjenica, ali se mjerila na osnovu kojih se prosuđuje o ljudima i činjenicama razlikuju. Stoga, nemoj mi pričati o sebi, tvoj stav o pitanjima koja se tiču drugih ljudi, kazat će mi kakav si ti čovjek.
