Piše: Abdusamed Nasuf Bušatlić
Jedna od najvećih zabluda koja se uporno ponavlja kroz stoljeća jeste uvjerenje mnogih muslimana da neprijateljstvo Zapada prema islamu proizlazi iz nerazumijevanja islama, te da su križarski ratovi, kolonijalizam, islamofobija i današnje kontinuirane kampanje protiv islama samo posljedica pogrešnog shvatanja i ”pogrešne slike” o islamu. Vjeruje se da bi, kad bi Zapad samo ”shvatio pravu bit islama”, neprijateljstvo nestalo, vrata saradnje se otvorila, a mir zavladao.
No, istina je da je to iluzija koja nas košta historijskih poraza, gubitka dostojanstva i ponavljanja istih grešaka. Zapad ne mrzi islam zato što ga ne poznaje, nego zato što ga poznaje suviše dobro. On zna da je islam sistem koji ne priznaje nadmoć čovjeka nad čovjekom, da odbacuje eksploataciju slabijih i da razbija lance duhovne i političke ovisnosti. On zna da islam, ako se živi istinski, potkopava temelje svake imperijalne arogancije.
Zato je to neprijateljstvo staro koliko i sam poziv na vjerovanje u jednoga Boga, Allaha, dželle šanuhu, i traje od prvog dana kad je čovjek ustao protiv idolopoklonstva, kufra, nepravde i laži.
Kroz historiju se ponavlja isti obrazac strateške zablude: muslimanski vladari i mislioci, nastojeći zadobiti naklonost Zapada, trudili su se da pokažu blagost islama, širinu njegove etike i plemenitost njegovih sljedbenika. Međutim, ta politika ”moralne demonstracije” nikada nije promijenila suštinu zapadnog neprijateljstva; naprotiv, u većini slučajeva samo je povećala cijenu muslimanskih gubitaka i umanjila plodove njihovih pobjeda.
Jer uzrok te duboko ukorijenjene, gotovo patološke mržnje ne leži u nerazumijevanju islama, nego u zavisti koju je Uzvišeni Allah opisao riječima: ”Mnogi sljedbenici Knjige jedva bi dočekali da vas, pošto ste postali vjernici, vrate u nevjernike, iz lične zlobe svoje, iako im je Istina poznata; ali vi oprostite i preko toga pređite dok Allah Svoju odluku ne donese. – Allah, zaista, sve može.” (El-Bekare, 109.)
Zavidnost je bolest duše i nju ne ublažava dobrota ni ljubaznost onoga kome se zavidi. Zavidniku smeta sama činjenica da postojiš, da imaš ono što on nema: ispravnu vjeru, smisao, pravac.
Historija je puna dokaza ove istine. Sjetimo se Salahaudina Ejjubija. Nakon 87 godina krstaške okupacije Jerusalema, on je 1187. godine oslobodio grad. Salahudin je pokazao ogromnu razliku između muslimanskog i zapadno-kršćanskog morala: dok su krstaši, kad su 1099. ušli u Jerusalem, okrutno postupali s njegovim stanovništvom – ubijali sve redom bez razlike između civila i vojnika, pljačkali imovinu, rušili i palili grad – muslimani su dali garancije svim krstašima (tj. onima koji su počinili stravične zločine nad muslimanima Kudsa) za njihove živote i imovinu i dopustili im da odu sa svojim bogatstvom.
Salahudinovi savjetnici su predlagali da barem oduzme zlato: naprimjer, biskup Jerusalema je izašao vodeći četiri mule natovarene zlatom, ali je Salahudin odbio rekavši: ”Dao sam im sigurnost za njihove živote i imetak.”
Međutim, Salahudinova plemenitost pokazala se i kao najskuplja lekcija. Njegova blagost, koja je izvirala iz srca ispunjenog imanom, krstašima nije bila povod za zahvalnost, nego poziv na povratak. Naime, krstaši su, sa zlatom koje su opljačkali, prešli u grad Tir (Sûr), a Ričard Lavljeg Srca, kojem je Salahuddin dopustio da se bezbjedno povuče, uspio je ponovo okupiti krstaške snage. Zatim se vratio s ogromnom pomorskom flotom kako bi pojačao trupe stacionirane u Tiru, koje su se potom proširile i zauzele obalu sve do Akre. Kada neprijatelju pružiš ruku iz vjere i časti, on je dočeka kao znak slabosti, ne plemenitosti. Muslimani su to platili mnogim izgubljenim gradovima, godinama iskušenja i potlačenosti.
Isto se ponovilo u Endelusu. Muslimani su potpisivali mirovne ugovore, tražili garancije i povjerovali zakletvama kraljevskog para, Ferdinanda i Izabele. Na papiru je pisalo ”sigurnost života, imovine i vjere”, a u stvarnosti su uslijedile inkvizicija, masovna ubijanja, prisilna pokrštavanja muslimana u Endelusu, spaljene džamije i izbrisani tragovi islamske civilizacije.
U modernom dobu još uvijek nismo izašli iz tog stanja zablude i naivnosti. Nakon pada Endelusa, Osmansko carstvo je pružilo utočište Jevrejima koji su tamo živjeli pod okriljem i zaštitom muslimana, ukazalo im počast i naselilo ih u posebnim područjima na zapadu Turske. No, unatoč dobroti, oni nisu uzvratili istom zahvalnošću. Potomci tih jevrejskih zajednica – poznati u historiji kao dönme ili ”Donmeh” – sljedbenici Sabbataja Zevija (1626–1676.), koji je formalno prihvatio islam, učestvovali su u pokretima koji su potkopali islamske institucije Osmanskog carstva.
I danas se ista logika pojavljuje u novom ruhu i pod novim imenima: pozivaju Hamas da položi oružje i povjeruje u iluziju ”mirnog suživota”. Ubjeđuju stanovnike Gaze da je oružje za njih rizik, a njegovo predavanje ”garancija” njihove sigurnosti. Ne žele nož u ruci branioca Gaze, ali toleriraju topove, tenkove i borbene avione u rukama cionističkog okupatora. Muslimani svoje obaveze moraju ispunjavati bez izgovora, dok obaveze okupatora koji je počinio genocid uvijek nalaze izgovor za neispunjenje i kršenje dogovora.
Nažalost, mi često miješamo dobrotu s naivnošću, a plemenitost s popustljivošću. Zaboravljamo da mir bez pravde nije mir, nego predah prije sljedećeg udarca.
Kad te neprijatelj hvali zbog ”umjerenosti”, znaj da si prestao biti prijetnja njegovoj nepravdi. A kad te mrzi, znaj da u tebi vidi ono što ne može pobijediti. Naša dužnost nije da ih ubjeđujemo riječima, već da ih porazimo istinom, snagom, dostojanstvom i postojanošću u borbi na Allahovom putu. Naša blagost ima smisla samo kad je vođena mudrošću, ne kad postane maska slabosti. Neprijatelj se ne mijenja kada ti postaneš neopravdano ljubazan, nego kada postaneš svjestan i jak, i on poštuje samo ono čega se boji.
