Piše: dr. Muhamed el-Gazali / Preveo i prilagodio: Abdusamed Nasuf Bušatlić
Muslimani imaju najvjerodostojnije nebesko naslijeđe na ovome svijetu. U njihovim rukama su temelji ispravnog vjerovanja i savršenog zakonodavstva, pred kojima se um klanja a zdrava ljudska priroda pozdravlja.
I obaveza je onoga ko ima ovo sveopće dobro da se njime lično okoristi i da bude od koristi drugim ljudima. Međutim, muslimani zamišljaju da je istinitost Objave koju oni jedini imaju dovoljna – bez obzira na njihov odnos prema toj Objavi i životu – da njihov tas pretegne sve druge tasove.
Ta, Bog je jedan i nema sudruga, a muslimani su vlasnici ovog vjerovanja koje kosmički dokazi svakodnevno izgovaraju i ponavljaju. Dakle, oni su najbolji narod (ummet) na Zemlji, i ta im se vrijednost mora potvrditi, bez obzira na to koliko je loše njihovo stanje i koliko su loši njihovi postupci.
Ovo je bolesna logika! Oni koji su skloni ovakvom razmišljanju lažu na islam i ne znaju (zanemaruju) Božanske zakonitosti vezane za ljude i narode. Da li su drevni narodi stradali osim zbog svojih loših djela i postupaka? Zašto bi muslimani trebali biti isključeni iz ovog općeg i sveobuhvatnog pravila?
Muslimani su zanemarili i omalovažili sve što im je Objavom propisano u smislu morala, džihada, reformi i pravde. No, i pored ovog omalovažavanja, nastavili su da misle da su bolji od drugih naroda i zaslužniji Allahove pobjede.
Čudno, zar ne?! I odakle im zapravo takva nada, kad Kur'an predočava zakonitosti ljudskog društva u mnogobrojnim ajetima, kao što je ovaj: ”Ko čini dobro, u svoju korist čini, a ko radi zlo, na svoju štetu radi. – A Gospodar tvoj nije nepravedan prema robovima Svojim.” (Fussilet, 46.)
Nemar muslimana prema dobrim djelima uz uvjerenje da Džennet njima pripada je sramotna stvar. A istina je da takvi muslimani, ne samo da zaslužuju uskraćivanje onoga što žele, već zaslužuju kaznu za nedostatke koje su pripisali svojoj vjeri, kao rezultat njihovog odstupanja od njenih granica i njihove izdaje njenih principa.
Stoga, da bi se islamski ummet izliječio od ove lahkomislenosti i nerazboritosti, svaki musliman mora naučiti svoju vjeru na ispravan način. I svaki musliman mora znati da je vjerovanje neodvojivo od djela, i da zadobijanje Allahove dobrote na ovom i budućem svijetu ne dolazi slučajno, nego je u skladu sa vječnim Božanskim zakonom: ”Onaj ko bude uradio koliko trun dobra – vidjet će ga, a onaj ko bude uradio koliko trun zla – vidjet će ga.” (Ez-Zilzal, 6.-8.)
