Piše: Abdusamed Nasuf Bušatlić
Uzvišeni Allah, objavio je: ”Uzvišen je Onaj u čijoj je ruci vlast – On sve može! – Onaj Koji je dao smrt i život da bi iskušao koji od vas će bolje postupati; – On je Silni, Onaj Koji prašta.” (El-Mulk, 1.-2.)
U naše vrijeme – daleko od Allahove upute -, egzistencijalni filozofi i mnogi drugi učenjaci i autori istraživali su uzroke ljudske anksioznosti i zaključili da su anksioznost i psihička patnja svojstvene ljudskom postojanju, jer sve dok čovjek postoji, dok je živ, mora se suočavati sa anksioznošću, brigom, tjeskobom, depresijom i patnjom.
Međutim, islam ima sasvim drugačiji pogled na postojanje, na život i smrt, i uči nas da uz iskrenu vjeru i uputu Gospodara svjetova, postojanje kao takvo, postaje najveća blagodat. Takvom čovjeku je Allah olakšao put upute, pomogao mu u bogobojaznosti, a Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, obradovao ga, ako ustraje na Pravom putu, da ga čeka vječni Džennet, gdje nema smrti, gdje vlada psihički i duhovni mir i zadovoljstva svih vrsta, gdje je Allah za vjernike pripremio ono što nijedno oko nije vidjelo, niti uho čulo, i što čovjek ne može ni zamisliti.
Vjernik koji je ovo spoznao ne bi bio sretan da ga Allah nije stvorio, uprkos činjenici da ovo postojanje, na nivou dunjaluka, uključuje trud i teškoće, sadrži iskušenja i ispite te opasnost od upadanja u ono što vodi kazni u džehennemskoj vatri.
Ali vjernik koji traži pomoć od Allaha za uputu i postojanost na istini, i koji očekuje da će ga Allah uvesti u vječni Džennet, uvjeren je i siguran da Allah nikome neće nepravdu učiniti. Ovakvom vjerniku postojanje, tj., život, postaje najveća blagodat pred kojom je svaki drugi oblik uskraćenosti neznatan, jer je to privremeno uskraćivanje i lišavanje prolaznih dunjalučkih blagodati (kao što su bogatstvo, potomstvo, ugled, popularnost, vlast, i sl.), a na Ahiretu je potpuna nagrada i vječna sreća i užitak.
Neizmjerna je radost vjernika kojem je Allah, stvaranjem, omogućio da prisustvuje ovom ispitu i iskušenju koje postojanje nosi sa sobom, zatim ga pomogao uputom i obećao da će ga voditi stazama koje Njemu vode sve dok se bude trudio i borio na Allahovom putu, kako bi mu Džennet bio posljednja stanica i vječno prebivalište.
Ovo postojanje, koje su pesimistički egzistencijalisti doživljavali kao nužnu tjeskobu, anksioznost i patnju, jeste upravo postojanje za koje se ljudska duša najviše bori i za kojim žudi. Stoga su najvažniji razlozi ljudske tjeskobe njegov strah za ovo postojanje i strah od nestanka, nepostojanja i ništavila.
Osoba koja ne vjeruje u Allaha i nije vođena svjetlom vjere, traži različite ciljeve u svom životu. Njegov cilj može biti težnja i traganje za bogatstvom, slavom i ugledom, ili bilo čime drugim, i on se zaokuplja svojim traganjem, zanemarujući sve ostalo u životu. Sve dok jednog dana ne počne da razmišlja i zapita se: ”A šta poslije? Šta će se desiti nakon što se bogatstvo poveća i dostigne vrtoglave iznose? Šta će se desiti nakon što slava i popularnost dostignu svoj vrhunac? Šta onda? Šta znači sve ovo ako ću ja umrijeti i ostaviti sve to?”
Kada čovjek dostigne ovu fazu, fazu preispitivanja smisla svog života i smisla i svrhe ljudskog postojanja uopće, onda se bez vjerovanja u Allaha i Sudnji dan osjeća izgubljeno i beskorisno, i osjeća da ništa nema smisla, i tada njegov život postaje očajan, depresivan i anksiozan.
Naime, bez vjerovanja u Allaha i Sudnji dan, u očima čovjeka, smrt postaje povratak u zastrašujuće ništavilo, i takav čovjek živi u stalnom strahu od smrti.
Možda ga je upravo poimanje smrti kao kraja postojanja dovelo do toga da on svaki trenutak svog života iskoristi u tjelesnim zadovoljstvima, i nije ga briga da li su ti užici halal ili haram, da li je nešto moralno ili nemoralno, pa se onda odaje alkoholu, drogi, bludu i svim oblicima krađe i prevare kako bi se domogao bogatstva, vlasti i slave, pod devizom: ”Iskoristi što se može iskoristiti!”, a sve kako bi ispunio svoj kratki život u kojem ništavilo vidi kao konačni kraj.
Za razliku od takvog poimanja života i smrti, musliman i muslimanka uživaju u životu i zahvaljuju Allahu što ih je stvorio i izveo u postojanje, jer znaju da je čovjek stvoren da opstane i da traje, i da mu je Allah zagarantirao besmrtnost, ali ne u fazi dunjalučkog života, već na Ahiretu. I oni sa sigurnošću i ubjeđenjem znaju da smrt nije povratak u ništavilo i nepostojanje, već je smrt zapravo stanje postojanja, sa velikom sličnošću između njega i sna.
Potvrđuje to i hadis koji prenosi Džabir ibn Abdullah, radijallahu anhu, u kojem se navodi da je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, upitan: ”Allahov Poslaniče, spavaju li ljudi u Džennetu?” On je rekao: ”Ne, san je brat smrti, a ljudi u Džennetu niti umiru niti spavaju.” (El-Bejheki, El-Bezzar, El-Taberani, El-Sujuti)
Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, je, kada bi se probudio iz zna, učio dovu: ”Hvala Allahu koji nas je oživio nakon što nas je bio usmrtio; pred Njim ćemo se skupiti na Dan oživljenja.” (Buharija)
Učenjaci su kazali da su smrt i san slični u jednom važnom segmentu, a to je nedostatak osjećaja za vrijeme. Kada se spavač probudi iz sna, ne može znati koliko je vremena proveo spavajući, osim ako ne pogleda na sat, ili ako ne potraži u prirodi oko sebe nešto što će mu pomoći u tome, kao što je gledanje izlaska ili zalaska Sunca, odnosno položaja Sunca na nebu, ili neke druge dokaze na osnovu kojih može zaključiti koje je doba dana.
Tako je i sa smrću. Bez obzira koliko godina je prošlo od nečije smrti, pa sve do proživljenja na Sudnjem danu, on neće osjetiti prolazak dana i godina, osim kao što spavač osjeća kada se probudi, kao što se navodi u ajetima: ”Na Dan kada će se u Rog puhnuti. Toga dana ćemo nevjernike modre sakupiti i jedan drugom će tiho govoriti: ‘Niste ostali više od deset dana.’ Mi dobro znamo o čemu će oni govoriti kad najrazboritiji između njih rekne: ‘Ostali ste samo dan jedan!'” (Ta-Ha, 102.-104.)
Zatim: ”A na Dan kad nastupi Čas oživljenja, zločinci će se zaklinjati da su u grobovima samo jedan čas ostali; a i prije su istinu izbjegavali. A reći će oni kojima je dato znanje i vjerovanje: ‘Vi ste ostali, prema Allahovoj odredbi, sve do Dana oživljenja – a ovo je Dan oživljenja, samo što vi niste znali.'” (Er-Rum, 55.-56.)
Nedostatak osjećaja za vrijeme vidimo i kod drugova iz pećine kad su se probudili iz sna nakon 309 godina, shodno ajetu: ”I Mi smo ih, isto tako, probudili da bi jedni druge pitali: ‘Koliko ste ovdje ostali?’ – upita jedan od njih. – ‘Ostali smo dan ili dio dana’ – odgovoriše. – ‘Gospodar vaš najbolje zna koliko ste ostali!’ – rekoše. – ‘Pošaljite jednog od vas s ovim srebrenjacima vašim u grad, pa nek vidi u koga je najčistije jelo i neka vam od njega donese hrane i neka bude ljubazan i neka nikome ne govori ništa o vama, jer, ako oni doznaju za vas, kamenovat će vas ili će vas na silu u svoju vjeru obratiti, i tada nikada nećete ono što želite postići!'” (El-Kehf, 19.-20.)
Osim toga, u vjerodostojnim predajama navodi se da će Allah, na Sudnjem danu, utjeloviti smrt u obliku ovna koji će biti zaklan pred svima. I nakon što i sama smrt umre i bude zaklana, ostaje besmrtnost i vječnost koju nam garantira Uzvišeni Allah.
Vjernik koji zna da će čak i njegova smrt – bez obzira koliko vremena prođe između nje i proživljenja -, biti ništa drugo do noć provedena u dubokom snu, nakon koje slijedi život u kojem postojanje ne prestaje i koje čak ni spavanje neće prekidati, oslobođen je užasa ništavila i uvjeren u kontinuiranu blagodat postojanja.
On može uživati u smirenosti i rahatluku kao plodovima ove spoznaje o stvarnosti ljudske besmrtnosti koju je Allah želio, i može uživati u samom postojanju i zahvaljivati Allahu na tome, a zatim u toku faze dunjalučkog postojanja nastojati da postigne visoke stepene u vječnom životu u Džennetu.
Molimo Allaha da naša prolazna faza dunjalučkog života i postojanja bude u znaku pokornosti Allahu i slijeđenja staze islama, a naša besmrtnost u znaku vječne sreće i užitka u prostranstvima Dženneta.
