Piše: Abdusamed Nasuf Bušatlić
Reci: “On je Allah – Jedan! Allah je Utočište svakom! Nije rodio i rođen nije, i niko Mu ravan nije!” (El-Ihlas, 1-4.)
”Reci: “Kad bi Milostivi imao sina, ja bih se prvi klanjao! Neka je uzvišen Gospodar nebesa i Zemlje, Onaj koji svemirom vlada i koji je iznad onoga kako Ga oni opisuju!” Zato ih ostavi neka se iživljavaju i zabavljaju dok ne dožive Dan kojim im se prijeti, On je Bog i na nebu i na Zemlji, On je Mudri i Sveznajući!” (Ez-Zuhruf, 81-84.)
Prije nekoliko dana, u Sarajevu su predstavnici Katoličke i Pravoslavne crkve potpisali zajedničko saopćenje povodom 1700 godina od Nikejskog sabora. Taj historijski događaj, koji je 325. godine u Nikeji presudio sudbinu kršćanskog učenja o Bogu i Isusu, danas se u Crkvi slavi kao trijumf ”pravovjerja”. Međutim, za sve one koji vjeruju u Jednog i Jedinog Boga, Allaha, dželle šanuhu, to je bio trenutak u kojem je tevhid – čisti monoteizam – službeno proglašen krivovjerjem, a čovjek uzdignut do božanstva.
Naime, prije sedamnaest stoljeća, u malom gradu Nikeji, politička sila Rimskog Carstva i teološki oportunizam pojedinih crkvenih vođa udružili su se da uguše najuzvišeniju istinu s kojom je došao Allahov poslanik Isa, alejhis-selam, sin Merjemin (Isus Krist): da je Bog Jedan, da nije rodio i da nije rođen i da niko Njemu ravan nije.
Upravo ono što Kur'an stoljećima kasnije potvrđuje u suri El-Ihlas, čije ajete smo citirali na početku teksta, govorio je i aleksandrijski svećenik Arije, koji je u 4. stoljeću stao nasuprot rastućem talasu deifikacije Isaa, alejhis-selam, i njegovog pretvaranja iz Božijeg poslanika u ”vječno Božije biće”.
Arije je učio da je Isus Božiji stvoreni rob, Njegov poslanik, i da je svaka tvrdnja o ”Božijem sinu” ili ”jednakosti s Ocem” uvreda Božijoj jedinosti i čistoći Njegove biti.
Ali politika je imala druge planove. Car Konstantin, koji do tada nije uopće bio kršćanin, sazvao je sabor u Nikeji ne iz pobožnosti nego iz političkog interesa. Želio je religijsko jedinstvo Carstva, a ne istinu. A to jedinstvo bilo je moguće samo ako se vjerovanje o Bogu prilagodi imperijalnim potrebama.
Tako je monoteizam postao svojevrsni politeizam i dogma o trojstvu, a Isaov, alejhis-selam, poziv: ”O sinovi Israilovi, klanjajte se Allahu, mome i vašem Gospodaru!” (El-Maide, 72) pretvoren je u simbol religije koja Boga dijeli na tri osobe.
Arije – glas istine u vremenu duhovnog mraka i hereze
Arije je bio jedan od prvih reformatora koji je stao u odbranu onoga što su učili svi vjerovjesnici – Nuh, Ibrahim, Musa i Isa, alejhimus-selam – da Bog nema sina ni družicu. Međutim, on je proglašen ”krivovjercem”, progonjen i na kraju mučki ubijen u Konstantinopolju.
Ipak, njegovo učenje nije umrlo. Odjek Arijevog učenja – da je Bog jedan i da je Isus Njegov odabrani poslanik – nastavio je živjeti kroz stoljeća, sve dok Kur'an nije došao kao potvrda i ispravka zabluda: ”Nevjernici su oni koji govore: “Bog je – Mesih, sin Merjemin!” A Mesih je govorio: “O sinovi Israilovi, klanjajte se Allahu, i mome i vašem Gospodaru! Ko drugog Allahu smatra ravnim, Allah će mu ulazak u Džennet zabraniti i boravište njegovo će Džehennem biti; a nevjernicima neće niko pomoći.”
Nevjernici su oni koji govore: “Allah je jedan od trojice!” A samo je jedan Bog! I ako se ne okane onoga što govore, nesnosna patnja će, zaista, stići svakog od njih koji nevjernik ostane.” (El-Maide, 72–73)
Nikejski sabor – dan kada je Uzvišeni Stvoritelj izjednačen sa stvorenjem
Na tom saboru 325. godine, pod Konstantinovim pokroviteljstvom, stvoren je Nikejski simbol vjere (”Kredo”), koji je Isaovo učenje o Jednom Bogu pretvorio u filozofsku apstrakciju o ”istobitnom Ocu, Sinu i Duhu Svetom”.
Oni koji su se protivili toj dogmi bili su izopćeni, prognani ili ubijeni. To nije bio trijumf vjere nego trijumf sile nad ispravnim vjerovanjem, politike nad istinom. Taj dan bio je početak crkvene idolatrije – kada je Bog postao ”tijelo”, a Uzvišeni Stvoritelj izjednačen sa stvorenjem.
Arije i Ilirik – korijeni monoteizma na ovim prostorima
Ironija je tim veća što je upravo Arije propovijedao na ovim prostorima – u području tadašnjeg Ilirika, kojem je Bosna pripadala kao njegov središnji dio.
Naime, poznato je da su dobri Bošnjani, mnogo prije dolaska Osmanlija, slijedili arijansku crkvu, vjerujući u Jednog Boga, bez obožavanja Isusa kao ”Boga” ili ”Božijeg sina”.
Zato nije čudo što su dobri Bošnjani tako brzo i iskreno prigrlili islam. Prije toga su stoljećima pokazivali nevjerovatnu hrabrost, odupirući se i zapadnom i istočnom kršćanstvu te svim pokušajima nasilnog pokrštavanja i potčinjavanja Bosne.
U njihovom srcu živjela je vjera u Jednog Boga, naslijeđena iz arijanskih korijena i prenošena kroz stoljeća. Stoga su, kada su se prvi put susreli s islamom, hametice prihvatili vjeru koja je potvrdila ono što su u sebi već nosili – monoteizam koji je sada dobio svoju nebesku potvrdu kroz posljednju Allahovu objavu, Kur'an.
Zato je dolazak islama na ove prostore bio povratak, a ne prekid – povratak vjeri Isaa, Ibrahima i svih vjerovjesnika koji su pozivali u vjeru u Jednog Boga, Allaha, dželle šanuhu, shodno ajetu:
”Prije tebe nijednog poslanika nismo poslali, a da mu nismo objavili: ‘Nema boga osim Mene, zato se Meni klanjajte!”’ (El-Enbija, 25.)
U tom svjetlu, Bošnjaci mogu biti ponosni što su sačuvali duhovno naslijeđe Arija i što su, prihvativši islam, potvrdili svoj monoteistički kontinuitet.
Dakle, Nikejski sabor nije bio pobjeda ispravnog vjerovanja, nego upravo ”pobjeda” krivovjerja i hereze. Bio je to trenutak kada se Allahov poslanik Isa, alejhis-selam, pretvorio u mitološko božanstvo, a čisti monoteizam u religijski politeizam.
Stoga smo osjetili potrebu, kao Bošnjaci i muslimani – koji kroz historiju nisu mijenjali ni vjeru ni naciju, kako nam to uporno spočitavaju oni koji su promijenili i vjerski i nacionalni identitet – da reagiramo na spomenuto saopćenje, jer se u njemu direktno spominju Arije, njegovo učenje i ono što Kur'an potvrđuje u suri El-Ihlas, kao da se radi o ”krivovjerju” i ”herezi”.
Naravno, nije nam namjera da ovim otvaramo polemiku niti da bilo kome osporavamo ili uskraćujemo slobodu vjerovanja, nego da ispravimo pogrešne navode i ukažemo na činjenicu da Arije nije bio nikakav heretik, već sljedbenik monoteizma, i da Isa, alejhis-selam, ili Isus Krist, nikada i nigdje za sebe nije rekao da je on Bog ili Božiji sin, nego je pozivao u isti onaj čisti monoteizam u koji su pozivali svi Allahovi poslanici, a koji je kasnije potvrđen posljednjom Allahovom objavom – Kur’anom.
To je istina koja nije samo teološka, nego i historijska – istina koja povezuje Arija, Bošnjake (tj. dobre Bošnjane) i islam u zajedničkom svjedočanstvu vjere u Jednog Boga, Allaha, dželle šanuhu.
