Bio je 27. januar 2017. kada su novinari prestali biti medicinski stručnjaci i zabrinuti za pacijente, a postali zaštitnici jezičkih identiteta. Za tu superbrzu intraresornu prekvalifikaciju kriva je direktorica KCUS-a Sebija Izetbegović. Tone TV priloga, kilometre novinskih i web članaka prepunih navodne brige o pacijentima, a, ustvari, kreiranih u cilju diskreditacije direktorice, ona je jednom konferencijom za medije opovrgla.
Izetbegović je izlaganjem i odgovorima na novinarska pitanja obrazložila sve oko odlaska ljekara, nestašice medikamenata, „gašenja klinika“, organizacije rada KCUS-a… Rečenim je otkrila neupućenost i zlonamjernost novinara kojom truju javnost od njenog dolaska na čelo ove zdravstvene institucije. Zanimljivo je što je na ovoj konferenciji za medije stradao dugogodišnji novinar Avdo Avdić. Nakon nekoliko pitanja, za koje je bio uvjeren da će razotkriti kriminal/neznanje profesorice Izetbegović, a njega u očima sponzora predstaviti kao perfektnu osobu za realizaciju njihovih ciljeva, dobio je tačne odgovore koji su ta pitanja i njegov novinarski rad doslovno uništili. Mjeseci Avdine, usmjerene i plaćene iz zatomljenih mračnih propagandnih projekata, paljbe po doktorici Izetbegović, obesmišljeni su njenim odgovorima. Nakon tih odgovora, koji su dodatno ojačale poziciju i kredibilitet direktorice, može se reći da je Avdićeva karijera zapečaćena.
Nakon što je činjenicama iz djelokruga svoje nadležnosti i struke porazila novinarski ešalon, oni se nisu predali. Izmakli su se na drugu kotu sa koje će se iživljavati nad doktoricom Izetbegović. Od tog prelomnog 27. januara 2017., kako više nisu mogli pisati o medicinskim i menadžerskim aspektima rada KCUS-a i direktorice, sada su porivi za lingvističkom pravdom vrhunski interesi novinara. Preplavili su skribomani medijske minute i stranice gafom sa lekarima. Nije čak ni teško izmjeriti pa se može svako uvjeriti da je za dva dana više problematiziran i medijski eksploatisan nespretni/bespotrebni izraz/cinizam „lekari“ nego višegodišnja diskriminacija djece kojoj fašistička vlast u Republici Srpskoj uskraćuje pravo na maternji, bosanski jezik.
Da novinare nije briga za pacijente i sistem zdravstva, dokazuje nekoliko surovih činjenica. Navedimo samo dvije. Prva: Avdo Avdić i njemu slični nisu se brinuli o stanju u KCUS-u dok se gomilao stomilionski dug; kada je vođena loša kadrovska politika; kada su sklapani katastrofalni ugovori; kada je privatna praksa mnogim ljekarima bila primarna; kada je zapošljavana rodbina Radovana Karadžića i njegovi saradnici, a ponosni osnivači Republike Srpske… Zašto? Zato što u to vrijeme, koje je porodilo aktuelne probleme, na čelu KCUS-a nije bila dr. Izetbegović. Druga: dugo vremena intenzivan, odjednom je prestao interes medija za Opću bolnicu. Zašto? Zato što mediji nisu brinuli o Općoj bolnici i pacijentima, nego o profesorici Izetbegović.
Ako je činjenica da su mediji bili zainteresovani samo za kritiku stanja u ustanovama tokom perioda kada je na njihovom čelu bila Sebija Izetbegović, mora se postaviti pitanje zašto je to tako. Zato što ona ima prezime prvog predsjednika Republike Bosne i Hercegovine – Alije, onog koji je uspravio Bošnjake i zato što je supruga njegovog sina. Ta mržnja prema prezimenu za koje je teško reći da nije odigralo značajnu ulogu tokom stasavanja Bošnjaka u politički narod – to je fašizam.
