Priredio: Abdusamed Nasuf Bušatlić
Fudajl ibn ‘Ijad je u mladosti bio drumski razbojnik koji je noću presretao putnike, pa ako bi naletio na jednog ili dva čovjeka, napao bi ih i opljačkao ono što imaju.
Razlog za njegovo pokajanje bio je to što je bio zaljubljen u svoju komšinicu, i kada je jedne noći došao pod njen pendžer, čuo je starca u susjednoj kući kako u toku noćnog namaza uči ajete: ”Zar nije vrijeme da se vjernicima srca smekšaju kada se Allah i Istina koja se objavljuje spomene, i da oni ne budu kao oni kojima je još davno data Knjiga pa su srca njihova, zato što je proteklo mnogo vremena, postala nemilosrdna, i mnogi su od njih nevjernici.” (El-Hadid, 16.) Nakon što je to čuo, uzviknuo je: ”Svakako, Gospodaru moj, sad je došlo vrijeme!”
Ovi ajeti su dirnuli Fudajla u srce, zatim se sjetio svojih propusta i grijeha, i počeo je plakati. Bile su to suze iskrene tevbe iz očiju koje su bile ubijeđene u Allahovu milost.
Vraćajući se kući naišao je pored ruševina u koje su se sakrili putnici. Neki od njih su govorili: ”Hajde da nastavimo putovanje!” Drugi su govorili: ”Ostat ćemo ovdje dok ne svane, da nas ne bi presreo drumski razbojnik Fudajl ibn ‘Ijad.”
Fudajl je rekao: ”Razmišljao sam o onome što su rekli, pa sam rekao samom sebi: ‘Ja noću lutam ulicama grada čineći grijehe, a skupina muslimana se sakrila u ove ruševine strahujući od mene i mog razbojništva. Allah je htio da naiđem pored ovih ljudi kako bi se moja odluka o pokajanju učvrstila u mom srcu. Allahu, ja ovog trenutka obznanjujem svoju tevbu i kao znak pokajanja donosim odluku da idem u Mekku i da tamo nastavim svoj život.”’
Allah, dželle šanuhu, primio je njegovu tevbu i iskreno pokajanje, i on se nastanio u Mekki u kojoj je okončao svoj dunjalučki život kao jedan od najvećih učenjaka i pobožnjaka svoga vremena. (Imam Ez-Zehebi, Sijer el-e'alam en-nubela, VIII/423)
Halifa Harun er-Rešid je o Fudajlu rekao: ”Nisam vidio među učenjacima poštovanijeg od imama Malika, niti pobožnijeg od Fudajla ibn ‘Ijada.”
Ovo jasno ukazuje na to da su sastanci i sijela na dvoru halife Haruna er-Rešida bila sijela učenjaka i islamskih pravnika, a ne sijela pjevačica, plesačica i pijančenja, kako se danas želi prikazati ovaj slavni abasijski halifa.
Ebu Bekr el-Mekaridi, rekao je: ”Čuo sam Bišra ibn Harisa kada je rekao: ‘Znam desetoricu ljudi u čije stomake ne ulazi haram zalogaj, makar morali jesti zemlju, među kojima su i Sufjan es-Sevri, Ibrahim ibn Edhem, Fudajl ibn ‘Ijad i sin Fudajla ibn ‘Ijada”’, zatim je spomenuo i ostalih šest učenjaka i pobožnjaka.
Abdullah ibn Mubarek, rekao je: ”Najpobožniji čovjek kojeg sam vidio bio je Abdul-Aziz ibn Ebi Revvad, najbogobojazniji čovjek kojeg sam vidio bio je Fudajl ibn ‘Ijad, a najučeniji čovjek kojeg sam vidio bio je Sufjan es-Sevri.”
Na ovaj način je Abdullah ibn Mubarek, jedan od najvećih učenjaka svoga vremena, svjedočio o tome kako se drumski razbojnik promijenio i postao učenjak i pobožnjak.
El-Dževheri prenosi da mu je abasijski halifa El-Me'mun rekao: ”Rekao mi je moj otac Harun er-Rešid: ‘Posjetio sam Fudajla ibn ‘Ijada, pa mi je rekao: -Isprazni svoje srce da bi se u njemu mogli naseliti tuga i strah, jer će te tuga i strah spriječiti od činjenja grijeha, udaljiti od vatre i približiti Uzvišenom Allahu.”’
Ibrahim ibn Eš'as, rekao je: ”Nikad nisam vidio nekoga čije srce je ispunjeno veličanjem Allaha i strahom od Allaha kao Fudajla ibn ‘Ijada. Kada bi spominjao Allaha, ili ako je čuo nekog drugog da spominje i veliča Allaha, kada je učio Kur'an, kod njega bi se pojavio strah i tuga i oči bi mu se napunile suzama. Kad bismo izašli s njim na nečiju dženazu, on je ljudima vazio i savjetovao ih, i plakao bi kao da se oprašta od svojih prijatelja i da će nakon toga umrijeti. U groblju bi sjedio među kaburovima sve dok se mejt ne ukopa, a nakon toga bi ustao kao da se vratio sa Ahireta pričajući ljudima o onome što je vidio i doživio.”
Upitan je Fudajl ibn ‘Ijad: ”U čemu je spas?”, pa je odgovorio: ”Ko se Allaha boji, niko mu ne može nauditi, a ko se boji nekog drugog mimo Allaha, niko mu ne može pomoći ni korist donijeti.”
Fudajl ibn ‘Ijad, rekao je: ”Pozvao me je halifa Harun er-Rešid, pa sam mu rekao: ‘O ti lijepog lica, zadužen si krupnom stvari! Ja nisam vidio ljepšeg lica od tvoga, pa ako možeš da to lice ne pocrni od džehennemske vatre, onda to učini.”’
Harun er-Rešid, rekao mi je: ‘Posavjetuj me!’
Rekao sam: ‘Kako da te posavjetujem i šta da ti kažem? Ovo je Allahova Knjiga između dvije korice. Pogledaj šta je uradila onima koji su je slijedili, a šta je učinila onima koji su joj leđa okrenuli?’
Harun er-Rešid, rekao je: ‘Nastavi!’
Rekao sam: ‘Vođo pravovjernih, da me nisi tražio, ne bih ti došao, a ako ti bude koristilo to što si čuo, ja ću ponovo doći.”’
Slučaj Fudajla ibn ‘Ijada nam govori da svaki čovjek ima mogućnost da promijeni svoje stanje nabolje ako donese čvrstu odluku, i bez obzira koliko grijeha počinio, može dostići najviše stepene učenosti, pobožnosti i bliskosti sa Svemogućim Allahom.
