Piše: Abdusamed Nasuf Bušatlić
Historija je ogledalo u kojem se ogledaju zakoni Svemogućeg Allaha u svemiru općenito, a u ljudskom životu posebno. Zbog toga su Kur'an i Sunnet posvetili veliku pažnju historiji, jer narod koji zanemaruje svoju historiju je poput čovjeka koji je izgubio sjećanje i živi za svoj trenutak, sâm, bez prošlosti koju poznaje i na kojoj bi mogao graditi svoju sadašnjost i budućnost.
Onaj ko poznaje historiju i Allahove zakone u njoj, on uzima pouku i ne dozvoljava da mu se ponove greške i sudbina prijašnjih naroda, shodno ajetu: ”U tome je, zaista, pouka za onoga ko razum ima ili ko sluša, a priseban je.” (Kaf, 37.)
U tom smislu su i riječi Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem: ”Vjernika ne smije ujesti zmija iz jedne rupe dva puta.” Tj., uspješan čovjek neće ponoviti svoju grešku dva puta, a to znači da historijsko iskustvo ima utjecaj na život čovjeka i da intelektualna superiornost nikada ne može zamijeniti historijsko iskustvo.
I kad je riječ o historiji i historijskom iskustvu, nama muslimanima, a pogotovo muslimanskim vladarima, političkim i vjerskim elitama, koji odmaraju u odajama i na pločnicima snova, čekajući bolja vremena i prilike da se oslobode ropstva i dominacije tirana – zapadnih i istočnih -, kao i onima koji su izgubili nadu da današnje muslimanske generacije, bez obzira na njihovu brojnost, mogu bilo šta učiniti po tom pitanju, i koji s nestrpljenjem čekaju imama Mehdija da nas čarobnim štapićem izbavi iz ponižavajućeg stanja, treba biti jasno da historija nije čekaonica.
Muslimani nisu osvojili Perziju i Bizantiju, i nisu predvodili narode svijeta i stekli nadmoć u političkom, vojnom, naučnom i ekonomskom pogledu, kutijama za donacije i skupljajući milostinju.
Moramo znati – mi Bošnjaci to znamo iz vlastitog historijskog iskustva -, da se sloboda nikom ne poklanja, za slobodu i dostojanstvo se mora izboriti, a kad se izboriš onda to moraš znati čuvati i braniti, a znat ćeš ako se budeš držao islama i slijedio stazu Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, i učio iz historije i historijskog iskustva, tuđeg i vlastitog.
Jer, ako bismo pretpostavili da istina želi živjeti odvojeno od laži i zablude, prepuštajući svoju sudbinu Allahovom proviđenju i odredbi, laž to nikada ne bi prihvatila, već bi nastavila da osporava i proganja istinu. Odnosno, sljedbenici laži i zablude nikada ne pristaju na odnos: ”vama vaša, a nama naša vjera ili nevjera.”
To potvrđuje Allahova objava i historijsko iskustvo. Naime, Ku'ran nam navodi primjer Šuajba, alejhi selama, koji je rekao svome narodu: ”I ako jedni od vas vjeruju u ono što je po meni poslano, a drugi ne vjeruju, pa pričekajte dok nam Allah ne presudi, jer On je sudija najbolji!” (El-A'raf, 87.)
Međutim, oni nisu prihvatili ovaj prijedlog, i nisu mogli podnijeti da gledaju istinu da živi, niti skupine vjernika koji se samo Allahu klanjaju i samo Njega obožavaju. Umjesto toga, kolovođe nevjerstva i zablude su na taj prijedlog odgovorile riječima: “Ili ćete bezuvjetno vjeru našu prihvatiti, ili ćemo mi, o Šuajbe, i tebe i one koji s tobom vjeruju iz grada našeg istjerati.” (El-A'raf, 88.)
Pouka i poruka ovog ajeta je jasna, a ona glasi: nema bježanja, ili ćeš ustrajati u borbi za istinu i svoju slobodu ili ćeš se predati i živjeti potlačen, obespravljen i ponižen. Iskreni musliman se nikada ne predaje porazu i ne priznaje poraz, jer predaja znači kraj i potpuni nestanak.
I kao što nema bježanja i predaje, isto tako nema neutralnosti u borbi između istine i laži, koju, nažalost i na sramotu, gledamo danas kod muslimanskih naroda i njihovih vladara dok cionistički okupator vrši genocid i sije smrt u Gazi.
I da stanovnici Gaze nisu muslimani, ne bismo smjeli biti neutralni i gledati kako cionisti kolju cijeli jedan narod, a da ne pokušamo spriječiti taj pokolj, a kamoli kad se radi o muslimanima. Jer, od sljedbenika zablude, pokvarenjaka i zločinaca, gori su samo oni koji su neutralni u borbi između istine i laži, između dobra i zla.
