Autor: Usama b. Abdullah Hajjat
Vjera je muslimanu vodič kroz život i izvor njegove sreće. Ona mu donosi veliki uspjeh nakon smrti. Zato je čovjekova briga o ispravnosti vjere i dosljednosti njegovog islama jasan znak razboritosti i pokazatelj da mu Allah doista želi dobro. Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, ukazuje nam na jako sadržajnu i plemenitu imansku osobinu putem koje se usavršava čovjekova vjera i postiže Allahovo zadovoljstvo.
Bilježe Et-Tirmizi i Ibn Madže u svojim Sunenima, kao i Ibn Hibban u svome Sahihu sa dobrim lancem prenosilaca od Ebu Hurejre, radijallahu anhu, da je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: ”Od znakova ispravnosti čovjekove vjere jeste da se kloni onoga što ga se ne tiče.” Ovaj hadis, kao što ističe Ibn Abdulberr, Allah mu se smilovao, sa malo riječi, sadrži veoma važna značenja. Čovjek ispravnog vjerovanja izbjegava i riječi i djela koja ga se ne tiču, jer islam nalaže izvršavanje naredbi i ostavljanje zabrana. Zahvaljujući ovome, on se uzdiže na stepen ihsana – dobročinstva kad osjeća da je u Allahovoj blizini i pod Njegovom prismotrom. U takvom stanju svaki trenutak njegovog života ispunjen je činjenjem onoga što ga se tiče, u sferi vjere i sferi njegovih ljudskih potreba. Ono što se ne uklapa u smisao njegovog stvaranja na Zemlji dosljedan vjernik izbjegava i to je ono što ga se ne tiče. Vjernik ne proučava ono što ne donosi korist njemu i islamskom ummetu i što ga odvraća od mnogo bitnijih stvari. Ne tiče ga se beskoristan govor, niti se zanima za informacije o ljudima ili bilo čemu drugom, ukoliko isto nije potkrijepljeno opravdanim šerijatskim razlogom. Veliku pomoć u ovome predstavlja mu svijest da je obaveza više nego vremena, da je prosječan životni vijek isuviše kratak (”Prosječna životna dob mog ummeta je između 60 i 70 godina”) kao i to da se može iznenada završiti.
Dakle, čovjek ne posjeduje dovoljno vremena ni za ono što je obavezan, a kamoli za ono što ga se ne tiče! Osim toga, odgovoran je u pogledu svoga života i bit će pitan za njega. U ovom kontekstu Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, kaže: ”Čovjekova stopala neće se pomjeriti na Sudnjem danu sve dok ne bude upitan o svome životu – kako ga je proveo, o znanju – koliko je po njemu postupao, o imetku – odakle ga je stekao i u šta ga je potrošio, te o svome tijelu – u čemu je oronulo.” Povrh svega, svaka čovjekova riječ je zabilježena, kao što Allah Uzvišeni kaže: ”Mi stvaramo čovjeka i znamo šta mu sve duša njegova haje, jer Mi smo njemu bliži od vratne žile kucavice. Kada se dvojica sastanu i sjednu jedan s desne, a drugi s lijeve strane, on ne izusti nijednu riječ a da pored njega nije prisutan Onaj koji bdije.” (Kaf, 16-18.) Samo jedna od mnogih nesmotrenih riječi može biti razlog da čovjek zasluži Allahovu srdžbu ili da pak bude bačen u džehennemsku vatru, kao što na to upućuju Poslanikovi hadisi. Hasan el-Basri je rekao: ”Od znakova čovjekove napuštenosti od strane Allaha jeste da ga uposli onim što ga se ne tiče.”
