Saff: br. 24
Jednog dana Ibrahim, zadnje dijete Resulullaha s.a.v.s., sjedaše u krilu svoje majke. Imao je tada 16 mjeseci a smrt je lebdjela iznad njega.
Gleda ga Resulullah s.a.v.s. znajući da mu se smrt prikučila i govori mu: “O Ibrahime, ja ti ne mogu nimalo pomoći.” Preseli Ibrahim na bolji savijet a žalosni ga otac ponese da ga stavi u zemlju. Kada ga smjesti u kabur, reče mu: “O Ibrahime, kada ti dođu meleci reci im: “Moj Gospodar je Allah dž.š., moj Poslanik je moj otac, a moja vjera je islam.” Okrenu se Poslanik s.a.v.s. i zateče Omera kako jeca: “Šta te je rasplakalo, o Omere?” Omer reče: “O Allahov Poslaniče, tvoj sin još nije postigao zrelost i za njim nije potegnuto pero i nema potrebe za tim. A šta da radi Hatabov sin, postigao je zrelost i za njim je potegnuto pero?” Odgovor na Omerovo pitanje dođe od Allaha dž.š.:
“Allah će vjernike postojanom riječju učvrstiti i na ovom i na onom svijetu, a nevjernike će u zabludi ostaviti. Allah radi šta hoće.” (Ibrahim, 21)
Prijevod s arapskog:
Esma Kazija
