Piše: Abdusamed Nasuf Bušatlić
Uzvišeni Allah objavio je: ”I jedna od njih dvije dođe mu, poslije, idući stidljivo i reče: ‘Otac moj te zove da te nagradi zato što si nam stoku napojio!‘“ (El-Kasas, 25.)
Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao je: ”Svaka vjera ima svoj moral, a moral islama je stid.” (Ibn Madže)
Uzvišeni Allah stvorio je čovjeka u najljepšem obliku i dao mu čitav niz osjećaja i pobuda koje mu pomažu da bude čestit i bogobojazan namjesnik (halifa) na Zemlji. Stoga čovjek ne doživljava bogobojaznost niti udaljavanje od zabranjenog kao nešto što se protivi njegovoj urođenoj prirodi. Naprotiv, vjerovanje (iman) i djelo koje iz njega proističe predstavljaju samu ljudsku fitru – stanje u kojem duša ostaje u skladnom jedinstvu sa sobom, bez unutrašnjeg rascjepa i sukoba.
Među osjećajima koji pomažu vjerniku da čini dobro djelo nalazi se i svojstvo stida (el-hajâ’). Stid na koji islam poziva razlikuje se od obične nelagode, bojazni od ljudi ili treme koja čovjeka može spriječiti u činjenju dobra, posebno ako živi u okruženju koje ne cijeni moral i vrlinu. U društvu koje se udaljilo od izvorne prirode (fitre) po kojoj je Allah stvorio ljude, čednost se proglašava mahanom, a moralna čistoća – naivnošću. Tada se slaba osoba postiđeno povlači i boji se biti čestita, čista i dosljedna. U tom slučaju, stidljivost postaje prepreka istinskom stidu. Upravo ova razlika pokazuje da stid nije puka reakcija na društvena očekivanja, već duboko ukorijenjena moralna svijest.
Suština istinskog stida jeste strah od narušavanja vlastite unutarnje slike o sebi. Čovjek koji istinski osjeća svoje ljudsko dostojanstvo, koji je svjestan stalne prisutnosti svoga Stvoritelja i koji poštuje ljude, ne uzdižući se oholo iznad njih– takav čovjek prirodno postaje brižljiv da ne učini ništa što bi ga spustilo ispod uzvišenog moralnog nivoa kojem teži.
Postaje oprezan da se ne zatekne u onome što bi umanjilo njegovu vrijednost i čast, udaljavajući ga od ideala kojem stremi. Boji se da ga Allah ne vidi tamo gdje mu je zabranjeno biti, a isto tako i da ga ljudi ne vide u onome što sam smatra porokom ili mahanom. Takav čovjek poštuje vlastitu ličnost i drži je podalje od svega što bi moglo narušiti njegovu sliku o sebi – u njegovim vlastitim očima, u očima ljudi ili pred Uzvišenim Allahom.
On vodi računa o tome kako ga ljudi doživljavaju, ali isključivo prema mjerilima u koja i sâm vjeruje, a ne prema standardima koje drugi pokušavaju nametnuti. Čuva se unutrašnje nedosljednosti: neće pozivati na vrlinu, a sâm činiti ono što joj proturječi. Ne povija se pred običajima koji mu se nameću, a koji su u suprotnosti s njegovim uvjerenjima. U njemu se tako sjedinjuju istinska sloboda i samodisciplina u savršenoj ravnoteži.
Čovjek obdaren istinskim stidom, kada se nađe u situaciji koja prijeti njegovom dostojanstvu i nosi opasnost da bude doveden u položaj u suprotnosti s njegovom čašću i idealnom slikom o sebi, u takvom trenutku pocrveni u licu i obuzmu ga osjećaji nalik onima koje donosi tjeskoba: ubrzan rad srca, drhtavica, znojenje i slične reakcije. Kada, ne daj Bože, posklizne u ono što sâm smatra porokom, gleda na sebe s prezirom. Ako ljudi saznaju za njegov prijestup, osjeti da je izgubio njihovo poštovanje i uvažavanje te da je ostao bez ugleda i vrijednosti. Počinio je grijeh za koji vjeruje da plemenit čovjek ne bi smio dopustiti sebi da u njega padne.
To u njemu budi osjećaj sramote – ne zbog straha od ljudi, nego zato što je učinio nešto što narušava njegovu unutarnju sliku o sebi i narušava njezinu čistoću u vlastitim očima.
Stid predstavlja svojevrsno čulo budnog čuvara nad vrijednostima i plemenitim moralnim vrlinama u koje čovjek vjeruje. Vjernik je, od svih ljudi, najpostojaniji u vjerovanju u uzvišeni moral. On u vrijednosti koje islam zagovara vjeruje istinski i srcem, ne formalno niti površno. Zato je stid jedno od temeljnih svojstava islamskog ahlaka, i zato ga je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, pripisao Samom Allahu Uzvišenom rekavši: ”Allah je doista stidan i plemenit; stidi se da vrati prazne ruke onome ko Ga iskreno zamoli i ko Mu se dovom obrati.” (Ebu Davud i Tirmizi)
Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao je: ”Stid je svako dobro.” (Muslim)
”Stid donosi samo dobro.” (Muttefekun alejhi)
Abdullah ibn Omer, radijallahu anhuma, prenosi da je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, prošao pored jednog ensarije koji je korio svoga brata zbog njegove stidljivosti, pa je Allahov Poslanik rekao: ”Pusti ga, stid je dio imana.”(Muttefekun alejhi)
Ebu Se'id el-Hudri, radijallahu anhu, kaže: ”Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, bio je stidljiviji od djevice u njenoj odaji. A kada bi vidio nešto što mu je mrsko, to bismo prepoznali na njegovu licu.” (Muttefekun alejhi)
S druge strane, odsustvo stida jedno je od ključnih obilježja iskvarene, psihopatske ličnosti. Takva osoba ne vjeruje u moralne vrijednosti niti osjeća obavezu poštivati ih. Svoju korist i zadovoljstvo stavlja iznad svega, dopuštajući sebi svaku poročnost da bi zadovoljila strasti. Ne posjeduje poštovanje prema ljudima niti mari za njihovo mišljenje, jer ih doživljava samo kao sredstva za ostvarenje vlastitih želja i prohtjeva.
Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, o ovakvim buntovnim prirodama, rekao je: ”Ono što je ostalo od prijašnjih Allahovih poslanika jesu riječi: ‘Ako se ne stidiš, radi šta hoćeš.”’ (El-Buhari)
U konačnici, stid se rađa iz spoja dvaju poštovanja: čovjekovog poštovanja samoga sebe i njegovog poštovanja drugih ljudi. Kada jedno od ova dva poštovanja nestane, nestaje i stid. A stid je suština moralnog života, granica koja čovjeka izdiže iznad životinjskog svijeta. Kada taj osjećaj napusti čovjeka, on se pretvara u zvijer u ljudskom obliku.
Zato čovjeka koji ne poznaje stid treba izbjegavati, jer bez stida on neće ustuknuti ni pred jednim postupkom osim zbog straha od brze i sigurne kazne. Ako vjeruje da kazne nema ili misli da će je izbjeći, ništa ga neće spriječiti da slijedi vlastite strasti, pa makar to bilo na štetu drugih ljudi.
