Piše: Abdusamed Nasuf Bušatlić
Nema nikakve sumnje da budućnost pripada islamu. Naprotiv, riječ je o čvrstom uvjerenju i potpunoj sigurnosti da su historijski tok, moralna snaga i konačna premoć na strani islama, a ne na strani bilo koje druge ideologije ili svjetonazora.
Stoga, uprkos raznovrsnim oblicima neprijateljstva, spletki i zavjera usmjerenih protiv islama i muslimana, ne postoji stvaran razlog za strah za islam kao Allahovu vjeru i cjelovit civilizacijski poredak. Islam ne ugrožavaju vanjski neprijatelji onoliko koliko ga slabe unutrašnje slabosti njegovih sljedbenika.
Otuda se istinski i opravdani strah odnosi više na vlastite grijehe, moralno posrtanje i duhovnu nemarnost, nego na neprijatelje islama. Zbog toga je odgovornost svakog muslimana stalno nastojanje ka vlastitom spasu i moralnom uzdizanju: da se ne izgubimo u bespućima grijeha, ne potonemo u vrtlog strasti i zabluda, i ne ostanemo opčinjeni prolaznim i varljivim sjajem ovoga svijeta, čija privlačnost brzo iščezava, dok posljedice ostaju.
Kako se približava kraj jedne, a početak nove kalendarske godine, ljudi se, gotovo po automatizmu, okreću paganskim ritualima dočeka, slavlju i površnoj radosti. Nažalost, taj obrazac ponašanja zahvatio je i ogroman broj muslimana, pa se prijelaz iz stare u novu godinu obilježava okupljanjima lišenim smisla, noćnim provodima ispunjenim besposlicom, razvratom i opijanjem, sve do zore prvog dana u novoj godini. Takvo ponašanje nije izraz životne zrelosti niti svjesnosti o protoku vremena, već prije znak duboke duhovne odsutnosti i potiskivanja suštinskih pitanja ljudskog postojanja.
Jer, svaka godina koja se završava predstavlja nepovratno izgubljen dio ljudskog života i potrošeni kapital vremena, a vrijeme je najdragocjeniji resurs koji čovjek posjeduje. Razuman i odgovoran čovjek ne dočekuje gubitak s veseljem, niti slavi ono što se više nikada ne može vratiti. Kao što niko zdravog razuma ne pjeva i ne pleše nad propasti imetka, bankrotom ili nestankom životne ušteđevine, tako ni odlazak jedne godine ne može biti povod za ispraznu i suludu radost, nego trenutak za duboko preispitivanje, sabiranje i moralni obračun sa samim sobom.
Gubitak materijalnog bogatstva, ma koliko bio bolan, uvijek nosi mogućnost nadoknade i novog početka. Međutim, izgubljeni dani, mjeseci i godine ne podliježu nikakvoj kompenzaciji. Život ne poznaje povrat, a vrijeme ne priznaje ponavljanje. Ono što jednom iscuri iz čovjekovih ruku, nestaje zauvijek. Stoga istinska tragedija nije u tome da čovjek osiromaši materijalno, već da osiromaši duhovno, godinama koje je potrošio bez smisla, odgovornosti i svjesnosti o konačnom susretu sa Uzvišenim Allahom.
Zato prijelaz iz jedne godine u drugu ne bi trebao biti trenutak razuzdanog zaborava, već čas sabranosti i iskrene odluke da se preostalo vrijeme ne rasipa, nego ispuni značenjem, dobrim djelima i moralnom odgovornošću. U tome se ogleda razlika između onih koji samo stare i onih koji doista žive.
Svodite račun sami sa sobom, prije nego što vam se svede račun
Još jedna godina tiho je iskliznula iz naših života, a da većina nije zastala kako bi se zapitala da li je u tom vremenu išta istinski stekla ili nepovratno izgubila. Izostalo je ono najvažnije: svjesno i odgovorno svođenje računa sa samim sobom. Čovjek je, zauzet prolaznim brigama i kratkotrajnim zadovoljstvima, zanemario potrebu unutarnje inventure na koju nas je upozorio i podstakao hazreti Omer, radijallahu anhu, rekavši: ”Svodite račun sami sa sobom, prije nego što vam se svede račun, vagajte svoja djela, prije nego što vam budu vagana, i pripremite se za Dan polaganja računa, Dan kada ništa neće ostati skriveno.” Naprotiv, nismo učinili ni ono što čini svaki trgovac ili vlasnik radnje na kraju svakog mjeseca i na kraju svake godine.
Kao što svaki dan koji osvane svojim svitanjem poziva i govori: ”O čovječe, ja sam novi dan i svjedok sam tvojih djela; čini u meni dobro, jer se ja više ne vraćam”, isto tako i nova godina poziva i govori: ”O čovječe, ja sam nova godina i svjedok sam tvojih djela; ubrzo će proći moji dani i mjeseci, zato u meni čini dobro, jer se ja više ne vraćam.”
Kada bi svaki čovjek iskreno prelistao stranice godine koja je iza njega, pred njim bi se otvorila slika sastavljena od suprotstavljenih prizora. Na jednoj strani našao bi djela na kojima je zahvalan Uzvišenom Allahu, svjestan da bez Njegove pomoći, upute i olakšanja ne bi bio kadar da ih ostvari.
Na drugoj strani, pronašao bi djela za koja bi poželio da ih nikada nije učinio i da budu izbrisana iz njegove knjige djela. Sjećanje na takve postupke ne izaziva ravnodušnost, već slama srce, jer čovjek tada najjasnije spoznaje vlastitu slabost i duboku potrebu za oprostom i Allahovom milošću.
Mnoge su tamne stranice u knjizi godine koja je na izmaku. Svaki čovjek koji iskreno preispita proteklu godinu suočit će se s vlastitim slabostima, mahanama i grijesima. Te stranice udaraju poput snažnog šamara, kada čovjek shvati koliko je dana i trenutaka proveo u grijesima, u onome što je zanemario ili što je mogao učiniti bolje. Slično kao pobožni musliman Ibn es-Summa, koji je, dosegnuvši šezdesetu godinu života, izračunao da je do tada živio 21.500 dana, pa je, koreći sebe, rekao: ”Da sam svaki dan počinio samo jedan grijeh, to znači da ću pred Allaha stati s 21.500 grijeha?! Teško meni ako mi moj Gospodar ne oprosti!”
Međutim, zbog Allahove neizmjerne dobrote i milosti prema nama, On nas poziva na pokajanje, obraćajući nam se riječima: ”Reci: “O robovi Moji koji ste se prema sebi ogriješili, ne gubite nadu u Allahovu milost! Allah će, sigurno, sve grijehe oprostiti; On, doista, mnogo prašta i On je milostiv.” (Ez-Zumer, 53.)
Uzvišeni Allah postupa prema nama blago i s milošću, opominjući nas na najljepši način da ne uzimamo šejtana za prijatelja i zaštitnika, kao što se navodi u u ajetu: ”A kad smo rekli melekima: ‘Poklonite se Ademu!’ – svi su se poklonili osim Iblisa, on je bio jedan od džina i zato se ogriješio o zapovijest Gospodara svoga. Pa zar ćete njega i porod njegov, pored Mene, kao prijatelje prihvatiti, kad su vam oni neprijatelji? Kako je šejtan loša zamjena nevjernicima!” (El-Kehf, 50.)
Komentirajući ovaj ajet, Ibnul-Kajjim el-Dževzijje, rekao je: ”U ovom govoru prisutan je jedan poseban vid Božanskog prijekora – blag, suptilan i zadivljujući. Kao da Uzvišeni Allah poručuje Svojim robovima: ”Ja sam Iblisa učinio neprijateljem i udaljio ga od Svoje blizine zato što se nije htio pokloniti vašem ocu Ademu; a vi, o sinovi Ademovi, nakon toga njega i potomstvo njegovo uzimate za prijatelje i zaštitnike mimo Mene – iako su oni vaši neprijatelji.” (Tefsir Ibnul-Kajjim, str. 751.)
Uzvišeni Allah ne samo da nam daje priliku za pokajanje iznova i iznova, već, zbog Svoje milosti i dobrote, naša loša djela pretvara u dobra djela nakon iskrenog pokajanja. Ne samo da nam oprašta, već nam i pokriva i ne razotkriva pred ljudima na Sudnjem danu ono što smo u životu na dunjaluku skrivali.
Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao je: “Vjernik će se približiti svome Gospodaru i On će ga podsjetiti na njegove grijehe. Uzvišeni će ga upitati: ‘Znaš li za taj i taj svoj grijeh? Znaš li za taj i taj svoj grijeh?’ ‘Da’, odgovorit će, ‘Gospodaru, znam!’ Kada se vjernik uplaši za sebe i pomisli da nema spasa, Allah će mu reći: ‘Prikrio sam ti grijehe na dunjaluku, a danas ti ih opraštam!’ Potom će mu se uručiti knjiga njegovih dobrih djela.”’ (El-Buhari)
Allahova milost doista je more bez obala. Mi činimo grijehe bez imalo stida, a kada Mu podignemo ruke, govoreći: ”Gospodaru, Gospodaru!”, Allah se stidi da nas odbije i da nas vrati razočarane. Mi Njemu dolazimo s grijesima – a On nama dolazi s oprostom; mi dolazimo s nepokornošću – a On dolazi sa zastorom; mi dolazimo s onim što zaslužuje Vatru – a On nam dolazi s oprostom, Džennetom i Svojim zadovoljstvom.
Ne boj se nikoga osim Allaha, i ne strahuj ni od čega osim od svojih grijeha
Evo, jedna godina prolazi, druga dolazi, a blještavilo dunjaluka nas zavodi i svojim lažnim sjajem plijeni naše poglede. Trčimo i zadihani jurimo za prividom i obmanom ovoga svijeta, o kojem Allah Uzvišeni kaže: ”Znajte da život na ovome svijetu nije ništa drugo do igra, i razonoda, i uljepšavanje, i međusobno hvalisanje i nadmetanje imecima i brojem djece! Primjer za to je bilje čiji rast poslije kiše oduševljava nevjernike, ono zatim buja, ali ga poslije vidiš požutjela, da bi se na kraju skršilo. A na onome svijetu je teška patnja i Allahov oprost i zadovoljstvo; život na ovome svijetu je samo varljivo naslađivanje.” (El-Hadid, 20.)
Ovaj varljivi svijet prolazi, a za njega ćemo biti pitani na Sudnjem danu, kako se navodi u hadisu u kojem je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: ”Neće se čovjek pomaknuti na Sudnjem danu dok ne bude upitan o četvero: o životu – kako ga je proveo; o mladosti – u šta ju je potrošio; o znanju – kako je po njemu postupao; i o imetku – odakle ga je stekao i u šta ga je utrošio.” (Et-Taberani)
Sa zatvaranjem stranica godine koja je iza nas i otvaranjem novih listova, ne bojmo se onoga što dolazi, nego svojih grijeha. Ne strahujmo za islam – on je Allahova vjera i pod Njegovom zaštitom – već strahujmo za sebe: da ne skrenemo s puta upute, da ne postanemo nepokorni nakon pokornosti, i da ne iznevjerimo zavjet dan Allahu. Islamski učenjaci mudro opominju: ”Ne boj se nikoga osim Allaha, i ne strahuj ni od čega osim od svojih grijeha.”
Zakoračimo u budućnost s nepokolebljivim pouzdanjem u Allaha. Neka nas ne plaši mnoštvo neprijatelja, njihova sila ni nepravda, jer nijedna snaga ne nadilazi Allahovu volju. Bojmo se svojih grijeha i ponizno strahujmo pred Uzvišenim Gospodarom, Koji srca okreće i sudbine određuje.
Kročimo naprijed uvjereni da budućnost pripada vjeri istine i ummetu Muhammeda, sallallahu alejhi ve sellem, pod uvjetom da se čvrsto držimo Allahova užeta i ustrajemo na putu islama, kao što je Uzvišeni Allah rekao: ”I ne gubite hrabrost i ne žalostite se; vi ćete pobijediti ako budete pravi vjernici.” (Ali Imran, 139.)
