Piše: Abdusamed Nasuf Bušatlić
U danima britanske kolonijalne vladavine u Indiji, jedan niži oficir ošamario je Indijca po licu. Indijac, ne podnoseći poniženje, uzvratio mu je udarcem i oborio ga na zemlju. Taj čin bio je pobuna dostojanstva protiv oholosti sile – trenutak u kojem je čovjek branio ono što se ne da izvagati niti kupiti.
Oficir se odmah vratio svom generalu i ispričao mu šta se dogodilo, dodajući ljutito:
”Gospodine generale, naredite da ga pogube! Napao je vojsku Njegovog Veličanstva!”
Na to mu je general mirno odgovorio: ”Uzmi pedeset hiljada rupija i daj ih tom Indijcu kao znak izvinjenja.”
Indijac je prihvatio taj ”poklon”, koji mu je postao početni kapital da započne trgovinu o kojoj je oduvijek sanjao. Vremenom se obogatio, stekao ugled i postao poznat u svom kraju. To je zapravo bio početak kraja jedne časti.
Nakon nekoliko godina, britanski general je rekao nižem oficiru: ”Sada idi u njegovu kuću i ošamari ga pred njegovim slugama i stražarima.”
Oficir je izvršio naredbu, otišao do kuće Indijca i pred svima mu opalio šamar. Indijac se samo nasmiješio i nije učinio ništa. Kada je niži oficir ispričao generalu šta se desilo, general mu je rekao: ”Prvi put branio je čast jer nije imao ništa drugo. Danas ćuti jer ima sve osim časti.”
Ova priča nije samo anegdota iz vremena kolonijalizma, već je priča o svakom vremenu i svakom društvu koje nauči trgovati vlastitim dostojanstvom. O ljudima koji su nekada bili spremni poginuti za istinu, a danas se smješkaju pred poniženjem i lažima koje ih hrane.
Najveća bijeda nije biti siromašan, nego izgubiti sposobnost da se pobuniš protiv poniženja. Siromah koji ima čast stoji uspravno i pred carevima, dok bogataš bez časti kleči pred svakim ko može da mu oduzme ono što voli od dunjalučkih sitnica.
Prilikom prvog udarca Indijac je bio slobodan. Prilikom drugog udarca bio je bogat, ali porobljen. To je razlika između onih koji žive da bi sačuvali obraz i onih koji žive da bi sačuvali položaj.
Svaki put kada šutimo pred nepravdom, kada se prilagođavamo zlu jer mislimo da ne možemo ništa promijeniti, gubimo djelić sebe. Istinski slobodan i častan čovjek nije onaj koji posjeduje mnogo, nego onaj koji zna gdje postaviti granicu koju nikada ne prelazi.
Jer čast nije dekor, nego unutarnja, moralna snaga koja čovjeka drži uspravnim kad sve drugo padne. Ni bogatstvo ni položaj ne mogu nadoknaditi izgubljenu čast, niti postoji opravdanje za njeno svjesno gubljenje.
Zato najveća drama našeg vremena nije u političkim krizama niti u ekonomskim padovima, nego u svakodnevnoj prodaji časti, u načinu na koji se ljudi odriču svojih uvjerenja za sitni šićar, u načinu na koji se osmjehuju pred poniženjem jer ”tako svi rade”. Kada svi počnu misliti da se dostojanstvo ne isplati, tada zemaljski moćnici i tirani više ne moraju ni udarati šamare – dovoljno je da plate.
