Priredio: Abdusamed Nasuf Bušatlić
Uzvišeni Allah, objavio je: ”Zar on nije obaviješten o onome što se nalazi u listovima Musaovim i Ibrahimovim – koji je obaveze potpuno ispunjavao, da nijedan grješnik tuđe grijehe neće nositi, i da je čovjekovo samo ono što sâm uradi, i da će se trud njegov, sigurno, vidjeti, i da će prema njemu u potpunosti nagrađen ili kažnjen biti.” (En-Nedžm, 36.-41.)
Učeći ove veličanstvene ajete i razmišljajući o njihovim dubokim značenjima, svako od nas bi se trebao zapitati: ”Kakav je to trud koji Ti, Gospodaru, vidiš kod mene? Kakvo je i koje je to djelo koje ja činim dok me Ti, Gospodaru, gledaš?”
Vjerovatno bi odgovor bio da se uglavnom radi o praznom životu, osim malo ibadeta, s vremena na vrijeme, i svako od nas bi se stidio da njegovo dijete vidi stranice njegovih djela, pa kako da se ne stidi Uzvišenog Stvoritelja?! I bez obzira na dužinu našeg života, malo je naših djela koja zaslužuju svetost Allahovog pogleda.
Zato upozoravajuće, čak zastrašujuće, djeluju Allahove riječi: ”I njegov trud će se, sigurno, vidjeti.”
Eh, da su knjige ljudskih djelâ po izboru, pa da insan izabere knjigu djelâ nekog od odabranih Allahovih robova koji su potvrdili svoju iskrenost i potpunu pokornost Gospodaru svjetova, pa da se ponosi njome na ovome svijetu i da je ponosno pokazuje svim ljudima na Ahiretu.
Kao što je rekao Hasan el-Basri: ”Kada bi mi bilo rečeno: ‘Hasane, izaberi knjigu djelâ s kojom bi volio sresti Allaha na Sudnjem danu’, ja bih izabrao knjigu djelâ Muhameda ibn Vasija.”
Ako je Hasan el-Basri želio da se sretne sa Allahom na Sudnjem danu sa tuđom knjigom djelâ, šta bismo onda mi trebali reći?!
Sâm osjećaj da nas Svemogući Allah gleda dok na brzinu obavljamo namaz, dok provodimo sate i dane bez dobrih djela, dok izgovaramo ružne riječi, svejedno bila to psovka, laž, ogovaranje, kleveta, krivo svjedočenje i sl., dok držimo ruke stisnute i škrtarimo u udjeljivanju imetka koji nam je Allah podario, morao bi kod nas izazvati stid od Allaha.
Nakon što je slavni ashab Abdullah ibn Haram, radijallahu anhu, poginuo kao šehid na Uhudu i sreo se sa Uzvišenim Allahom, Allah mu je rekao da poželi šta god hoće, pa je on poželio da se ponovo vrati na dunjaluk, da se bori na Allahovom putu i da ponovo bude ubijen, jer je osjećao da nije upotpunio djelo zbog kojeg je zaslužio Allahovo zadovoljstvo. Međutim, Allah mu tu želju nije ispunio, jer je On odredio i obećao da se mrtvi neće vratiti na dunjaluk.
Ovaj plemeniti ashab je živio dostojanstveno i umro je kao šehid, ali je i pored toga smatrao neznatnim svoje djelo, pa je poželio da se vrati da upotpuni svoje djelo. Pa, šta je sa onima koji život provode u besposlici i čije stranice djela su ispunjene grijesima?
Prenosi se da je Dirar es-Sudâi ušao kod hazreti Alije, radijallahu anhu, i zatekao ga kako plače i govori: ”Oh, oskudne li poputbine, a dalekog li puta!”
Zapitamo li se mi ikada kakva je naša poputbina i razmišljamo li o daljini puta i susretu sa Allahom, dželle šanuhu?
Mnogi od nas se zbune i neprijatno se osjećaju ako im dijete, supruga ili prijatelj uđu iznenada u sobu, jer se stide onoga što u tom trenutku rade, a Allah nas vidi u svakom stanju i u svakoj situaciji, a mi bez stida i straha nastavljamo sa djelom koje izaziva Allahovu srdžbu.
Da se prema Uzvišenom Allahu odnosimo onako kako se odnosima prema našim nadređenima na poslu dok oni pregledavaju naše izvještaje, naše stanje bi se u tren oka promijenilo nabolje.
Kada bi smo se češće družili s Kur'anom i razmišljali o njegovim značenjima i porukama, i kada bi naša srca istinski razumjela Allahove riječi: ”I njegov trud će se, sigurno, vidjeti.”, istopila bi se zbog stida od Svevišnjeg Allaha.
