Piše: šejh Muhamed el-Gazali / Preveo i prilagodio: Abdusamed Nasuf Bušatlić
Oholost je poput širka: počinje kao mala devijacija u nekom sitnom postupku, i još ne poprima karakter nevjerovanja u Allaha, ali ona nastavlja rasti sve dok se ne pretvori u oholost i prkos prema svakoj istini i potcjenjivanje svakog čovjeka. A tada oholost i nevjerovanje postaju blizanci.
Neka se čitalac ovome ne čudi, jer u Allahovoj Knjizi ima mnoštvo ajeta koji to potvrđuju: ”Na Sudnjem danu vidjet ćeš pocrnjela lica onih koji su o Allahu laži govorili. A zar u Džehennemu neće biti boravište oholih?” (Ez-Zumer, 60.)
”To vam je zato što ste bez ikakva osnova na Zemlji oholi bili i što ste likovali. Ulazite kroz kapije Džehennema, u njemu ćete vječno ostati – a ružno je prebivalište oholih!” (El-Gafir, 75.-76.)
”Vaš Bog je – jedan Bog! Srca onih koji u onaj svijet ne vjeruju poriču, oni se ohološću razmeću. Nema sumnje da Allah zna i ono što oni taje, a i ono što javno iznose; On doista ne voli one koji se ohole.” (En-Nahl, 22.-23.)
”I oni će se pokoriti i reći: ‘Mi nismo nikakvo zlo činili!’ – ‘Jeste! Allah, doista, dobro zna ono što ste radili, zato ulazite na kapije Džehennema, u njemu ćete vječno ostati!’ O kako će prebivalište onih koji su se oholili – grozno biti!” (En-Nahl, 28.-29.)
Ovo značenje potvrđuju i riječi Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem: ”U Džennet neće ući onaj ko u svom srcu ima koliko trun oholosti.”
To je oholost pokvarenih vladara, nasilnih emira i tirana koji sebe uzdižu do nivoa božanstava.
Vječni boravak u Džehennemu i uskraćivanje Dženneta, o čemu govore Kur'an i Sunnet, pravedna je kazna za takve tirane. A možda najdublje osjećaju tu pravednost upravo oni koji su živjeli pod težinom tih oholih i zaluđenih vlastodržaca.
Oholost, kada zavlada, postaje sistem i navika. Oko nje se stvara okruženje koje je štiti, normalizira i učvršćuje: ulizivanje, pretjerano veličanje, strah podanika, ceremonije moći itd., baš kao što i razvrat, kada se proširi, ima svoje krugove koji od njega zarađuju.
Oholost vladara predstavlja oblik političkog paganizma koji ima svoje rituale i ceremonije, koje njihovi sljedbenici dobro savladavaju, a obične mase ih prihvataju kao dio nekog vječnog životnog poretka povezanog s nebom i Zemljom.
A tamo gdje preovladava apsolutna vlast, ljudskost se nagriza u samoj svojoj srži. Jer Allah je stvorio ljude kao potpuna bića i svakome od njih dao određen prostor u kojem se kreće, u širinu i dužinu. Pa ako nekome od njih padne na um da se uzvisi, uzoholi i uzdigne iznad svoje mjere, to se nužno dešava na račun drugih.
Otuda se događa da ljudi koji ga okružuju postaju polu-ljudi; pretvaraju se u fragmente, a ne u cjelovite ličnosti. Ono što je oduzeto od njihove ljudskosti, nepravedno se pripisuje tom nadmenom vlastodršcu. Tako on, zahvaljujući toj vještačkoj veličini, postaje faraon i gospodar, iako je ranije bio samo običan čovjek poput svih ostalih Allahovih robova.
Budući da islam predstavlja izbavljenje ljudi od njihovih naslijeđenih neznanja i zaštitu ljudske prirode (fitre) od toga da je pojedu pokvarene tradicije i zakoni slijepog despotizma, on je učinio da kelimetu-t-tewhid – koja je njegov znak i njegova suština – bude negacija svih oblika idolopoklonstva i odbacivanje svakog vida ropstva na Zemlji. Time se učvršćuje sloboda na kojoj je Allah stvorio ljude i savršenstvo za koje ih je osposobio. To je dio značenja ove veličanstvene riječi: ‘La ilahe illallah’. A to je riječ koju hiljade ljudi ponavljaju bez svjesnosti o njenom smislu; štaviše, moguće je da žive u njenom okrilju kao robovi vlastitih iluzija.
Muhammed, sallallahu alejhi ve sellem, poslan je ljudima u čijim srcima je postojao strah od moći drevnih kraljeva. Kada je jednog dana doveden jedan beduin pred njega, obuzeo ga je strah i počeo je drhtati misleći da stoji pred jednim od tirana. Tada mu je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: ”Smiri se, ja nisam kralj. Ja sam sin žene iz Kurejša koja je jela meso sušeno na suncu.”
U srcima ljudi već je bio ukorijenjen osjećaj da kraljevi nisu obični smrtnici. Jer kule u kojima su živjeli bile su odvojene od zemlje i povezane s nebom, pa su tvrdili da su potomci bogova, ili su tako živjeli, iako svojim riječima nisu izgovarali ono što su činili svojim djelima. Muhammed, sallallahu alejhi ve sellem, želio je da Arapima i svim drugim ljudima pokaže da je on čovjek poput njih, a ne kralj iznad njih. Stoga je spomenuo svoju majku, a ne slavne pretke.
A nakon njega došli su pravedne halife, slijedeći njegov put i povezujući se s narodom iz kojeg su potekli. Nisu se odricali svoga naroda, nisu se uzdizali iznad ljudi, niti je iko od njih smatrao da je plemenitije krvi ili uzvišenijeg roda.
Stoga, valja istaknuti riječi Ebu Bekra, radijallahu anhu, nakon što je preuzeo hilafet: ”Ljudi, izabran sam da vas vodim iako nisam najbolji među vama, pa ako budem postupao ispravno, vi me pomozite, a ako budem griješio, vi me spriječite u tome. Istina je emanet. Laž je obmana. Slabić među vama je kod mene jak sve dok mu ne dam njegovo pravo. Jaki među vama je kod mene slab sve dok ne uzmem od njega ono što Allah zahtijeva. Narod neće ostaviti džihad na Allahovom putu, a da neće biti ponižen, niti će se proširiti razvrat u jednom narodu, a da taj narod neće biti stavljen na kušnju. Pokoravajte mi se dok se ja budem pokoravao Allahu i Njegovom Poslaniku, sallallahu alejhi ve sellem, a ako se suprotstavim Allahu i Njegovom Poslaniku, sallallahu alejhi ve sellem, nemate obavezu da mi se pokoravate.”
A kada je hazreti Omer, radijallahu anhu, preuzeo hilafet, održao je govor u kojem je rekao: ”Znajte da se strogoća koju ste primjećivali kod mene višestruko povećala prema zulumćaru i nasilniku, i prema uzimanju prava slabog muslimana od snažnog. Bojte se Allaha i pomažite mi u naređivanju dobra i odvraćanju od zla, te u davanju savjeta u svemu što mi je Allah povjerio kao odgovornost nad upravljanjem vašim poslovima.”
Ovo je položaj muslimanskog vladara u islamskoj državi; čovjek iz same srži zajednice, koji traži pomoć u uspostavljanju pravde i u sprječavanju zla. On vidi vlast koja mu je povjerena kao zaštitu javnog dobra, a ne kao sredstvo za lične koristi ili put ka oholosti i tiraniji. To je islamska etika vladavine koja je srušila despotizam tirana u životu na ovome svijetu i umanjila njihov položaj na ahiretu, shodno ajetu: ”Taj drugi svijet dat ćemo onima koji ne žele da se na Zemlji ohole i da nered čine, a one koji se Allaha boje čeka sretan kraj.” (El-Kasas, 83.)
