Autor: Muhammed Salim
Od samog početka Hafterove ofanzive na Tripoli Sisi je podržao Haftera, ali Sisijevi motivi prevazilaze granice političkog savezništva sa ostarjelim generalom. To nije savez koji se bazira isključivo na neprijateljstvu prema tzv. političkim islamom.
Kairo je uspio da se odupre diktatima zaljevskih sponzora i sačuva svoju vojsku od uplitanja u jemenski rat, ali je u Libijski sukob ušo direktno i snažno. Nema sumnje da je Sisijeva vojna i ekonomska podrška Hafteru izuzetno korisna i za Sisija, pa se postavlja pitanje u čemu je tajna i kakav je interes u pitanju.
Prije nego se pozabavimo tim pitanjem trebamo se podsjetiti na činjenicu da egipatska vojska ima toliko upliva u vlast da je među Arapima poznata izreka: „Svaka država ima vojsku, samo u Egiptu vojska ima državu.“
To je tako od vojnog puča pedesetih godina, a u vrijeme Sadata vojska je počela intenzivnije da ostvaruje utjecaj i na ekonomskom polju. Rezultat toga je da egipatska vojska kao državna institucija posjeduje pravo ekonomsko carstvo.
Ideja o okupaciji Libije
Muhammed Husejn Hejkel je svjedočio je kako je prilikom jedne posjete izraelske delegacije Kairu 1974., izraelski pukovnik jednom od egipatskih oficira kazao: “Zašto Egipat u potrazi za rješenjem svojih problema gleda na istok, kad je rješenje na zapadu: Libija posjeduje toliko naftnih rezervi da učini Egipat bogatom zemljom.”
Ovo je preneseno Sadatu kojem se ideja svidjela, naročito s obzirom da je Egipat bio daleko nadmoćniji i ljudstvom i vojnom tehnikom.
Tri godine kasnije Egipat je izveo vadušne napade na Libiju za koje je, kasnije rečeno da su odgovor na Gadafijeve provokacije sa razmještanjem sovjetskih raketa uz granicu. Prave namjere Sadata ostale su nepoznate, ali je najvjerovatnije da su se Amerikanci usprotivili egipatskoj invaziji na Libiju, usljed čega je Sadat bio primoran na defanzivu i objavljivanje spomenutog opravdanja.
Ekonomska moć vojske jača u vrijeme Sisija
U vrijeme Sisija vojska je ponovo pojačala svoj ekonomski utjecaj što je dovelo do prevelikog opterećenja egipatskog državnog trezora koji je ionako opterećen dugovima. Sisi je, kako izgleda, za taj problem pronašao rješenje u Libiji, pogotovo jer za svoj vojni angažman u Libiji ima prešutno odobrenje Washingtona i finansijsku podršku zaljevskih zemalja. Nesumnjivo, Sisi svako nastojanje da se u Libiji uspostavi stabilan demokratski poredak smatra ugrožavanje valstite vlasti i moći, stoga će učiniti sve da nametne politički poredak koji će biti kopija egipatskog, a to znači vladavinu vojne diktature, a s obzirom da se Hafter pokazao kao mekušac s kojim se poigravaju njegovi saveznici, to je za Sisija otvoren put ka velikom komadu libijskog naftnog kolača ukoliko vlast u Libiji dopadne u šake ostarjelog generala.
Sisi, dakle, nema u planu da okupira libijski teritorij, nego da ostvari takav utjecaj na libijsku vlast koji će mu omogućiti da crpi libijska prirodna bogatstva. Za njega to predstavlja pojas spasa posrnule egipatske ekonomije. Nema sumnje da postoje i druge zemlje koje su voljne da podijele libijske resurse, što znači da im se interesi podudaraju sa Sisijevim i time stvaraju pogodnu klimu za ostvarivanje Sisijevih nakana, što nije bio slučaj u vrijeme Sadatovih aspiracija prema Libiji.
