Piše: Dr. Jahja ibn Ibrahim el-Jahja
Čovjek je po prirodi društveno biće, ne može osjetiti smiraj, niti istinski život osim u okrilju zajednice. Za svakog razumnog i pametnog čovjeka izolovanje od ljudi, i zatvaranje u vlastiti svijet, predstavlja kaznu kojom, onaj koji to radi, kažnjava samog sebe još na ovome svijetu. Drag i cijenjen prijatelj je onaj koji u srca unosi radost, koji svojim ponašanjem plijeni i osvaja ljudska srca, ili koji je kod sebe objedinio sljedeća svojstva: korisno znanje, učtivost, jednostavnost, sklonost ka šali i zabavljanju koji nikoga ne vrijeđaju, samoinicijativnost i preticanje drugih u dobročinstvu i zalaganje imetka i ugleda u ispunjavanju tuđih potreba. Ako se čovjek ne odlikuje ni jednim od spomenutih svojstava, znaj da on predstavlja teret, kojeg ljudi podnose samo iz kurtoazije i određenog interesa, a inače bi voljeli da se nikada sa njim ne sretnu, i kada se sretnu, da se što je prije moguće rastanu.
Opreznosti nikad dosta
Poslanikov, sallallahu alejhi ve sellem, sistem odgoja je takav da ljude uči stalnoj prisutnosti i opreznosti, u svim situacijama i prilikama, pa i u ustaljenim dnevnim aktivnostima. Pogledajmo samo s kolikom preciznošću Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, tretira radnje koje se u toku dana i noći možda i ponajviše ponavljaju, kao što su ulazak i izlazak iz kuće, odlazak i povratak iz mesdžida, obuvanje i izuvanje obuće, obavljanje fiziološke potrebe. U svemu spomenutom desna strana ima prednost u otpočinjanju, pristupanju i onome što je ljepše i ugodnije, a lijeva suprotno od toga. Poslanikova, sallallahu alejhi ve sellem, preporuka je da se desnoj strani daje prednost u obuvanju, ulasku u kuću i mesdžid i izlasku iz nužnika, a lijevoj u izuvanju obuće, izlasku iz kuće i mesdžida i ulasku u nužnik. Pored toga, Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, vezao je za gotovo svaku radnju i pokret određenu vrstu zikra (spominjanja Allaha, dželle šanuhu), i naredio nam je da preispitujemo namjeru i cilj u svakom svom postupku i riječi, rekavši: ”Djela se cijene prema namjerama.” Da li poslije svega toga čovjek može biti nemaran i neoprezan?
