Piše: Abdusamed Nasuf Bušatlić
Da li je moguće povjerovati da je održan samit na koji su pozvani lideri 22 arapske zemlje, a da nije privukao ozbiljnu pažnju nikoga, ni muslimana ni nemuslimana?!
Da li je moguće da je islamski ummet toliko ponižen i šta je to što ga je dovelo u ovo ponižavajuće stanje i bacilo na začelje karavane čovječanstva?
Odgovor na ovo pitanje je poznat i smatramo da o njemu niko neće raspravljati, a kamo li ga dovest u pitanje, čak ni oni koji su navikli da aplaudiraju tiranskim arapsko-muslimanskim vladarima, a to je da nema časti, poštovanja i ponosa za onoga ko sam sebe ponižava i svoje dušmane moli za milost. Onaj ko gazi po svom dostojanstvu ne može hodati uspravno. Ponos je časni ogrtač koji ne poznaju poraženi i poniženi.
Štaviše, muslimanske mase su navikle na jedinstvenu formu koja se koristi kao završna deklaracija ove konferencije prije nego što ona i počne, i više nije tajna da je njen tekst diktiran od strane ”Velikog šejtana”, koji je zapravo stvarni i pravi vladar muslimanskih država i muslimanskih dobara. Zbog toga nikog ne zanima sadržaj takve deklaracije, jer su muslimani sigurni da ona neće sadržavati nijednu odluku koja bi bila u korist islamskog ummeta. Sve njene tačke i svi njeni stavovi se svode na ponižavajuća moljakanja i traženje milosti od onih koji milosti nemaju.
Zbog toga muslimanski narodi ne očekuju ništa dobro od održavanja ovakvih konferencija, već se plaše onoga što se iza njih skriva – izvršenje zavjera i igranje uloga koje su naređene arapskim režimima od strane Amerike i cionističke tvorevine.
Zadatak koji je ovaj put postavljen je težak, a sastoji se u postizanju onoga što neprijatelj nije uspio ostvariti agresijom i genocidom, a to je uništenje pokreta otpora u Gazi.
Arapski režimi vjerovatno znaju i shvataju koliko je nemoguće uspjeti u tome, ali se oni ne usuđuju ni pobuniti. Umjesto toga, oni će poslušno izvršiti ono što im se naređuje, obavljajući ono što najbolje znaju – prljavi dio zadatka – a to je represija i maltretiranje onih koji podržavaju snage otpora, kako bi ih odvratili od njega.
Možda će se naivni muslimani zapitati: Ako vlasti uvijek slijede američko-cionistička naređenja iz straha da ne izgube američku pomoć, zašto bogate arapske zemlje ne bi ustale da nadoknade tu pomoć, kako ona ne bi postala ponižavajuće oružje protiv Arapa?
Nažalost, problem muslimanskih naroda nije u tome što mu nedostaju resursi, niti im je potrebna pomoć od Zapada, već im nedostaju prave i odane vođe. A budući da ove vođe nisu došle na vlast iz naroda i uz saglasnost naroda, već su ih kolonizatori postavili na vlast silom, oni im duguju zahvalnost i ne protive se njihovim naredbama iz straha da ne budu smijenjeni.
Stoga, da bi muslimani (ovdje prije svih mislimo na Arape), osujetili američko-cionistički plan o uništenju snaga palestinskog otpora u Gazi – a koji žele sprovesti preko marionetski arapskih režima -, moraju se odlučno suprotstaviti (posebno treba povesti opću kampanju na društvenim mrežama) narativu arapskih režima i njihovih poslušnika koji nastoje dovesti u pitanje namjere Palestinskog pokreta otpora, tvrdeći da je njihova oktobarska akcija (2023.) bila podstaknuta od strane Irana.
Nažalost, u tu opasnu stupicu uhvatili su se i neki ugledni islamski učenjaci koji su u svojim nastupima i predavanjima okarakterizirali Hamas i snage otpora kao zabludjelu skupinu, čime su dodatno razbuktali plamen smutnje i rastužili milione muslimana, a obradovali cionističke zločince, do te mjere da najekstremniji cionistički ideolozi i novinari hvale njihove nastupe na društvenim mrežama.
Potpuno smo ubjeđeni da ovakvi učenjaci, isto kao i cionisti, znaju da je akcija snaga otpora zapravo bila legitimna reakcija i odziv na obavezu džihada i borbe za oslobođenje muslimanskih zemalja i njihovih svetinja. Onaj koji ih krivi ili prebacuje na njih odgovornost za nevolje koje su zadesile muslimane Gaze, čini to samo da bi prikrio vlastitu slabost, jer se oglušio o Allahovu naredbu i izdao emanet vlasti u pogledu odbrane svoje domovine.
Svima onima koji danima ponavljaju mantru o tome kako je Hamas povezan sa Iranom i kako su snage otpora nabavile oružje od Irana, postavljamo sljedeće pitanje: Da li bi se muslimani Gaze okrenuli Iranu da su ih njihova braća sunije podržali?
Svima nam je poznato da se tzv. arapsko-sunitski režimi nisu zadovoljili samo time da snagama palestinskog otpora u Gazi onemoguće pristup oružju, već su im čak blokirali svaku vrstu pomoći i dotok osnovnih životnih namirinica, kako bi ih prisilili da odustanu od borbe na Allahovom putu. Štaviše, smatrali su ( i još uvijek smatraju) njihov otpor i borbu za odbranu svojih domova terorizmom, progonili su svakog ko ih podržava ili čak izražava bilo kakvu podršku, i zatvarali ih u zatvore.
Pa, da li se onda snage otpora mogu kriviti što su tražile pomoć, čak i od budista, ili bilo koga drugog, ako im je to bilo neophodno za odbranu domovine i njihovih svetinja? I zar prvi muslimani koji su bili progonjeni na početku islama nisu potražili zaštitu i utočište kod Abesinaca, i nije ih spriječilo od traženja pomoći to što su Abesinci bili kršćani.
Dakle, Palestincima u ovom sudbonosnom trenutku nikako ne trebaju osude, kritike i napadi od strane njihove braće Arapa, odnosno muslimana, a pogotovo ne od islamskih učenjaka, već im treba iskrena podrška i pomoć da opstanu i prežive genocidne planove svjetskih sila koje su se okupile i udružile u namjeri da ih istrijebe iz blagoslovljene Palestine i da im zauvijek oduzmu džamiju Al-Aksa.
I tek onda kada Arapi (arapske vlade i režimi) budu spremni da iskreno i odlučno pomognu svojoj braći Palestincima, njihov glas će čuti cijeli svijet i svi će ga sa strahopoštovanjem slušati.
Do tada, razni samiti, kitnjaste deklaracije i saopćenja, i slični skupovi i manifestacije licemjerstva su samo ćorci i lažna nada za muslimane, ali i signal neprijateljima islama i muslimana da krenu u još silovitiji napad.
