Piše: Abdusamed Nasuf Bušatlić
Ostavljanje džihada uzrok je Allahove kazne na dunjaluku i na ahiretu, shodno ajetu: ”O vjernici, zašto ste neki od vas oklijevali kada vam je bilo rečeno: ‘Krenite u borbu na Allahovom putu!’ Kao da ste za zemlju prikovani? Zar vam je draži život na ovome svijetu od onoga svijeta? A uživanje na ovome svijetu prema onome svijetu nije ništa. A ako ne budete u boj išli, On će vas na nesnosne muke staviti i drugim će vas narodom zamijeniti, a vi Mu nećete nimalo nauditi. A Allah sve može.” (Et-Tevba, 38.-39.)
Komentirajući ovaj ajet, šejh Es-S'adi, rekao je: ”Čovjekov život na ovome svijetu je vrlo kratak da bi ga uzeo za svoj glavni cilj, posvećujući svoje vrijeme, trud i svu brigu ovom kratkom dunjalučkom životu koji je uz to pun i poteškoća i opasnosti. Pa, na osnovu kojeg mišljenja i razumijevanja ste onda dali prednost dunjaluku nad ahiretom, koji posjeduje sve blagodati i užitke, u kojem ima sve ono što duše žele i ono čime se oči raduju, i u njemu je boravak vječan. Allaha mi, niko ko čvrsto vjeruje u Allaha, niti onaj ko je oštrouman i ko smatra da je razumom obdaren, ne preferira ovaj svijet nad ahiretom. Neodlazak u borbu u vrijeme mobilizacije i poziva u džihad jedan je od najvećih grijeha koji zaslužuje najtežu kaznu, zbog velike štete koja proističe iz ostavljanja džihada.
Prije svega, takav se ogriješio prema Allahu, uradio je nešto što mu je On zabranio, nije nastojao da se Allahova vjera pomogne, niti je branio Allahovu Knjigu i Njegov Šerijat, niti je svoju braću muslimane pomagao protiv njihovih neprijatelja, koji žele da ih iskorijene i da unište njihovu vjeru, pa se možda za njim povede neko od onih koji su slabog imana ili možda zbog njega odustane neko ko se već bori protiv Allahovih neprijatelja. I onaj čije je stanje ovakvo zaslužuje da mu Allah prijeti žestokom kaznom. Uzvišeni Allah obavezao se da će pomoći Svoju vjeru i da će uzdići Svoju riječ, svejedno da li vi postupite onako kako vam je naređeno ili tu naredbu bacili za leđa.” (Abdur-Rahman es-Sa'di, Tejsir El-Kerim Er-Rahman, Darul-hadis, Kairo, 2002., str. 532.)
Muslimanski narodi plaćaju cijenu svoje slabosti
Nema sumnje da je svaki poraz koji danas trpimo posljedica prestanka džihada prije najmanje dva stoljeća. I što više zapostavljamo džihad to je veći naučni, vojni i politički jaz između nas i našeg neprijatelja, a što on postaje veći to će proces njegovog sužavanja biti sve teži i teži, a cijena koju ćemo platiti zbog toga, sve veća.
Zapravo, muslimanski narodi već sada plaćaju visoku cijenu, i nastavit će je plaćati sve dok se ravnoteža snaga ne izbalansira džihadom, tek tada će krv muslimana biti pošteđena i njihovi gradovi, sela i resursi će biti sačuvani. Jer, mi ne plaćamo cijenu zato što smo zgriješili protiv međunarodnog sistema, već plaćamo cijenu samo zato što smo slabi.
Muslimani Iraka nisu provocirali Amerikance pa da bi ih ovi napali, okupirali i razorili njihovu zemlju. Muslimani Palestine, a posebno Gaze, nisu učinili nikakav zulum Jevrejima, pa da bi im se oni, uz pomoć Engleske i Amerike i ostalih kršćanskih država, osvetili, već su ih primili u svoju državu i učinili im dobročinstvo onda kada su doživjeli golgotu od krstaških ruku, a oni im danas na dobročinstvo uzvraćaju oduzimanjem zemlje, protjerivanjem sa njihovih ognjišta i nezapamćenim nasiljem i zločinima. A to čine samo zato što su muslimani Palestine, ali i ostatka svijeta, slabi.
Bošnjaci nisu ništa zgriješili prema Srbima i Hrvatima, nisu ugrozili njihova prava da bi im oni uzvratili agresijom, protjerivanjem i svirepim zločinima, uključujući i zločin genocida, već su njihovi velikodržavni apetiti bili ogromni, a vidjeli su da su Bošnjaci slabi pa su nas napali s ciljem da nas unište i porobe te da unište našu državu i pripoje je Srbiji, odnosno Hrvatskoj.
A da ne spominjemo muslimane Ujgure koji trpe najgore oblike zlostavljanja i torture od strane kineskih vlasti, samo zato što su muslimani.
I svaki muslimanski narod, ako je slab, nastavit će da plaća cijenu svoje slabosti svojom krvlju sve dok ne postane jak i dok se odnos snaga ne promijeni, a muslimani ne mogu postati jaki i osloboditi se poniženja u kojem žive bez džihada.
Znao je to dobro prvi pravedni halifa muslimana, hazreti Ebu Bekr, radijallahu anhu, pa je u svom nastupnom govoru ili hutbi, nakon što je izabran za halifu, između ostalog, rekao: ”Neće muslimani ostaviti džihad, a da Allah neće na njih spustiti poniženje.”
Ebu Bekr je bio svjedok historije islama od prvog dana. On je proživio formiranje prve muslimanske skupine u Mekki, a zatim je vidio i svjedočio periodu mučenja, zlostavljanja i opsade – i sâm je bio zlostavljan – i uložio je svoj imetak da bi spasio muslimane od mučenja. Zatim je učinio Hidžru sa Allahovim Poslanikom, sallallahu alejhi ve sellem, i čuo je kako Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, govori Suraki ibn Maliku, koji je krenuo u potjeru za njima: “Kako ćeš se ponašati, Suraka, onoga dana kada ti na glavi zasja perzijskoga cara kruna?”
Nakon Hidžre u Medinu objavljeni su ajeti u kojima se muslimanima dozvoljava borba i Ebu Bekr, radijallahu anhu, bio je među onima koji su čuli ove ajete: ”Dopušta se odbrana onima koje drugi napadnu, zato što im se nasilje čini – a Allah ih je, doista, kadar pomoći – onima koji su ni krivi ni dužni iz zavičaja svoga prognani samo zato što su govorili: ‘Gospodar naš je Allah!’ A da Allah ne suzbija neke ljude drugima, do temelja bi bili porušeni manastiri, i crkve, i havre, a i džamije u kojima se mnogo spominje Allahovo ime. A Allah će sigurno pomoći one koji vjeru Njegovu pomažu – ta Allah je zaista moćan i silan – one koji će, ako im damo vlast na Zemlji, molitvu obavljati i milostinju udjeljivati i koji će tražiti da se čine dobra djela, a odvraćati od nevaljalih – A Allahu se na kraju sve vraća.” (El-Hadždž, 39.-41.)
U provedbi ovih ajeta započeo je džihadski pokret u mladoj muslimanskoj državi, a Ebu Bekr je svjedočio svim bitkama sa Allahovim Poslanikom, sallallahu alejhi ve sellem. Svjedočio je razvoju stanja muslimanske zajednice od slabosti do oslobođenja te od oslobođenja do ponosa, vlasti i osvajanja zemalja, sve do smrti Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, i trenutka kada su došle delegacije i predstavnici arapskih plemena da izjave odanost i pokornost Allahovom Poslaniku, sallallahu alejhi ve sellem, kao vođi muslimanske države.
Štaviše, Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, na samrti je naredio i oporučio da se opremi i isprati muslimanska vojska na čelu sa golobradim mladićem, Usamom ibn Zejdom, radijallahu anhuma, u borbu protiv Bizantije, najveće sile na svijetu u to vrijeme.
Dakle, od prvog ajeta u kojem se muslimanima dozvoljava borba pa do posljednjeg trenutka života Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, džihad je bio sastavni dio dužnosti islamskog ummeta.
Legitimna vlast ga je provodila i organizirala da bi se ljudi oslobodili i spasili od dominacije laži i zablude, te da bi se zaštitio Allahov Šerijat i islamska država koja je uspostavljena na principima Šerijata.
Putem džihada, muslimani su se transformirali iz potlačene skupine u Mekki, koja je bila nesposobna da se zaštiti od neprijateljskog zla i zuluma, u moćnu i respektabilnu državu koje su se neprijatelji bojali. To su shvatili hazreti Ebu Bekr i ostala trojica pravednih halifa: Omer, Osman i Alija, radijallahu anhum, i to je diskurs koji su slijedili u svojoj politici.
Četverica pravednih halifa su znali, na osnovu onoga što su učili iz Kur'ana i iz onoga što su čuli od Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, da je džihad vrhunac islama i da je propisan da zaštiti muslimane i da ih izvede iz stanja slabosti i porobljavanja do snage, ugleda, suvereniteta i vođstva, jer bez snage, muslimani nemaju mjesta na ovome svijetu.
Onaj ko se ne može braniti ne može ništa sâm odlučivati, a onaj ko bira slabost bira da bude plijen jakih oko sebe. Jer slabe i nemoćne ”jedu” zabludjeli pokvarenjaci i bezbožnici, koji ih porobljavaju, progone i potčinjavaju svojoj zabludi, kao što je Uzvišeni Allah, rekao: ”A zašto se vi ne biste borili na Allahovom putu za potlačene, za muškarce i žene i djecu, koji uzvikuju: ‘Gospodaru naš, izbavi nas iz ovoga grada, čiji su stanovnici nasilnici, i Ti nam odredi zaštitnika i Ti nam podaj onoga ko će nam pomoći!'” (En-Nisa, 75.)
Džihad je također zaštita za sve slabe i potlačene ljude te iz tog razloga je neprijatelj svim tiranima i silnicima. To su dobro shvatili ambasadori džihada u našoj slavnoj historiji, kao što je bio Rub'ijj ibn Amir, radijallahu anhu, koji se, prije odlučujuće Bitke na Kadisiji, perzijskom komandantu Rustemu obratio ovim snažnim riječima: ”Allah nas je poslao da izvedemo ljude iz robovanja ljudima u robovanje Gospodaru ljudi, iz tjeskobe dunjaluka u prostranstvo dunjaluka i ahireta, i iz nepravde drugih religija u pravdu islama.”
Zato su muslimani neprijatelji svakog tiranina i silnika a pomagači svakog potlačenog i proganjanog, bez obzira na vjeru i naciju, i oni su ”projekat” vlastitog oslobođenja i oslobođenja cijelog čovječanstva. Okupatori muslimanskih zemalja su to shvatili pa su se svim silama trudili da uklone džihad iz umova muslimana. Naprimjer, historija je zabilježila da je Napoleon tvrdio da je musliman i da je prijatelj osmanskog sultana kako bi izbjegao da muslimani objave džihad protiv njega u Egiptu.
Zatim, Britanci su tvrdili da nisu došli kao okupatori, već kao prijatelji i da su priznali prava osmanskog sultana u Egiptu. Štaviše, Britanci su u Indiji neke svoje agente učinili vođama vjerskih grupa i sekti koje su se odrekle džihada i koje su govorile muslimanima o slušanju i pokoravanju vladaru, čak i ako je vladar strani okupator ili jedan od njihovih agenata koji se otvoreno bori protiv islama.
Stoga ne čudi što obrazovni programi i mediji u islamskom svijetu – koji je, nažalost, i danas pod snažnom kontrolom strane okupacije – brišu džihad i mudžahide, brišu njihove biografije i iskrivljuju ih, te govore o tim vrijednostima kao da su “ekstremizam”, ”terorizam”, ”fundamentalizam” itd. Ovi izrazi i njihova stalna upotreba imaju za cilj da iskorijene i ubiju duh džihada kod muslimana.
Ciljevi džihada
Ako pogledamo početak islamske historije, vidjet ćemo da su Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, i njegovi ashabi vodili džihad radi ostvarenja tri temeljna cilja kroz tri faze:
– Vodili su džihad da uspostave, osiguraju i zaštite muslimansku državu, što potvrđuje život Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, od Hidžre u Medinu do njegove smrti. Tih jedanaest godina bilo je u znaku neprekidnog džihada.
– Vodili su džihad i borili se za jedinstvo islamskog ummeta i protiv njegove podjele, kao što je Ebu Bekr, radijallahu anhu, učinio protiv otpadnika i onih koji su odbijali da daju zekat, i kao što je uradio hazreti Alija, radijallahu anhu, kao legitimni imam i halifa muslimana, boreći se protiv onih koji su mu odbili dati zavjet na vjernost, a sve kako bi muslimanski ummet ostao jedinstven i kako bi muslimanska država ostala jedna i jedinstvena država.
– Zatim su vodili džihad i borili se da spase ljude od tiranije i raširene nepravde u Perziji i Bizantiji, osvojili su ogromne zemlje, spasili potlačene od tiranije kraljeva i careva te uspostavili pravdu, kao što se desilo u vrijeme prve trojice pravednih halifa.
Stoga komotno možemo ustvrditi da je džihad jedan od konsenzusa četverice pravednih halifa. To je jedan od njihovih sunneta, ili čak jedan od najjačih sunneta, jer su ga svi oni provodili i bili predvodnici džihada na Allahovom putu.
I na vratu svakog muslimana je dug prema ashabima, prema prvoj i neponovljivoj generaciji muslimana, kao i generacijama poslije njih, jer da nije bilo njih mi danas ne bismo bili muslimani, a da nije bilo njihovog džihada islam se ne bi proširio diljem zemaljske kugle. Umjesto toga, možda bi islam ostao u Mekki i Medini, a onda bi vremenom i tamo izblijedio i obožavanje idola bi se ponovo vratilo na Arapski poluotok, odnosno u Mekku i Medinu.
Stoga, ako se uistinu želimo osloboditi poniženja i potlačenosti koju trpimo skoro dva stoljeća, onda moramo biti snažni i spremni na džihad kao vrhunac islama i izvor slobode i ponosa te podići visoko zastavu na Allahovom putu, pokoravajući se Allahovoj naredbi: ”I borite se, Allaha radi, onako kako se treba boriti! On vas je izabrao i u vjeri vam nije ništa teško propisao, u vjeri pretka vašeg Ibrahima. Allah vas je odavno muslimanima nazvao, i u ovom Kur'anu, da bi Poslanik bio svjedok protiv vas, i da biste vi bili svjedoci protiv ostalih ljudi.” (El-Hadždž, 78.)
(Iz knjige: Stazama Milostivog)
