Piše: Abdusamed Nasuf Bušatlić
Kada lovci u džungli žele uhvatiti živog slona kako bi ga pripitomili, suočavaju se s velikim problemom. Jer, nije nimalo lahko uhvatiti to golemo biće koje ih može u trenu zgaziti. Zato pribjegavaju lukavom triku kako bi ga ukrotili.
Lovci najprije iskopaju duboku jamu na putu kojim se slon obično kreće, a zatim je pažljivo prekriju da se ništa ne primijeti. Kada slon naiđe, upadne u jamu i ne može izaći. Lovci ga, međutim, ne smiju odmah izvući, jer se boje njegove snage i bijesa. Zato pribjegavaju psihološkoj metodi. Podijele se u dvije grupe: jedni obuku crvenu odjeću, a drugi plavu, kako bi slon mogao razlikovati boje.
Nakon toga dolaze crveni lovci i udaraju slona štapovima, muče ga i razbješnjavaju, dok je on nemoćan da se pomakne i da se brani. Potom dolaze plavi i otjeraju crvene lovce. Oni maze slona, hrane ga i daju mu vode, ali ga ne oslobađaju iz jame. Nakon kratkog vremena i oni odlaze.
Taj postupak se ponavlja danima. Svaki put, ”crveni” produžavaju vrijeme batina i patnje, a zatim dolaze ”plavi” koji glume spasioce.
S vremenom slon stekne uvjerenje da su crveni lovci zli, a plavi dobri. Počinje osjećati naklonost prema plavim lovcima i svakodnevno ih željno iščekuje da ga ponovo spase od crvenih. Na kraju, plavi mu zaista pomognu da izađe iz jame. Slon ih poslušno slijedi, s potpunom odanošću i povjerenjem. Nikada mu ne pada na pamet da se zapita: Ako su plavi lovci mogli da me spase, zašto su me ostavili da danima trpim? Zašto me nisu izvukli prvog dana? Zašto su samo otjerali crvene lovce, ali me nikada nisu izbavili? Sva ta pitanja ne prolaze kroz njegovu glavu.
Ovo nije samo priča o tome kako se kroti slon, nego i o tome kako se kroti čovjek, odnosno kako se krote i porobljavaju narodi. To je zapravo parabola o današnjim muslimanskim narodima, o našem ummetu koji je, poput slona iz ove priče, upao u jamu lažnih obećanja, političkih igara i kolonijalne psihologije. O nama koji smo zaboravili da sloboda ne dolazi iz ruku onih koji nas drže u tmini, već iz svijesti koja odbija da tminu prihvati kao svjetlo.
Muslimanski svijet danas živi u stanju stalne iluzije. Dok ga ”crveni” bombardiraju, ”plavi” mu nude pomoć. Dok jedni ubijaju, drugi tješe. Jedni ruše bolnice, drugi grade privremene šatore. Jedni ubijaju djecu, drugi šalju konvoje brašna i lijekova, ali, u suštini, to su dvije strane iste sile – ruka koja udara i ruka koja ”miluje” pripadaju istom tijelu. Razlika je samo u taktici, ne u namjeri. Jedni slamaju tijelo, drugi slamaju volju.
Gaza danas živi upravo tu priču. Svaki dan na nju padaju bombe ”crvenih” lovaca, dok se istovremeno s drugih strana svijeta pojavljuju ”plavi” lovci s humanitarnim paketima i licemjernim suzama. Svaka eksplozija donosi novu rezoluciju, svaka smrt novo saopćenje o ”mirovnim naporima”.
A narod Gaze, ponosan, ali iscrpljen i doveden do krajnjih granica izdržljivosti, ostaje u jami svijeta koji ga tješi, ali ga ne izbavlja. Jedni ga ubijaju, drugi pregovaraju. Jedni uvode blokade, drugi šalju ”pomoć”. A svi zajedno odražavaju istu iluziju da među onima koji nas tlače i ubijaju ima i onih koji nam žele dobro, da je spas u rukama onih koji su nas porobili i da će Zapad, koji je sponzorirao razaranje Gaze i ubijanje njenih ljudi, donijeti mir.
To je najopasnije stanje u kojem se jedan narod može naći, ne okupacija zemlje, nego okupacija svijesti. Jer onaj ko te nauči da voliš svoje lance i okove, taj te više ne mora ni vezati.
