Piše: Abdusamed Nasuf Bušatlić
Ko misli da dobri – pobožni i učeni – ljudi ne griješe, taj se vara. Pobožni i dobri ljudi prvih generacija nisu bili bezgrješni meleki, ali su svoje grijehe skrivali i nisu ih javno činili. A kada bi zgriješili, tražili bi oprost od svoga Gospodara i svjesno ne bi ustrajavali u grijehu. Zatim bi, nakon lošeg djela, činili dobro.
U tom duhovnom obrascu sadržan je poslanički odgoj srca. Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, jasno je usmjerio vjernika riječima: ”I nakon lošeg učini dobro djelo, ono će ga izbrisati.”
Grijeh, dakle, nije kraj puta; on može postati tačka preokreta, ako iza njega slijedi iskrena tevba i dobro djelo. Slijediti taj put znači slijediti put onih koji su se približili Allahu ne svojom bezgrešnošću, već svojom poniznošću i iskrenom tevbom.
U trenucima kada se grijesi nagomilaju i kada ti se učini da te tmine okružuju sa svih strana, znaj da Kur‘an ne ostavlja prostor očaju. Naprotiv, tada je važno da staneš pred kapiju svoga Gospodara i priznaš vlastitu slabost, govoreći: ”Gospodaru moj, obmanulo me Tvoje prikrivanje mojih grijeha, pa sam sâm sebi nepravdu učinio. Zato mi oprosti!”
Upravo to priznanje – lišeno laži i samoobmane – postaje ključ oprosta.
Sjeti se da imaš Milostivog Gospodara koji je o Sebi rekao: ”Ja ću, sigurno, oprostiti onome koji se pokaje, uzvjeruje i dobra djela čini, i koji zatim na Pravome putu istraje.” (Ta-Ha, 82.) I rekao je također: ”O robovi Moji koji ste se prema sebi ogriješili, ne gubite nadu u Allahovu milost! Allah će, sigurno, sve grijehe oprostiti; On, doista, mnogo prašta i milostiv je.” (Ez-Zumer, 53.) Ovaj univerzalni poziv ne isključuje nikoga; on obuhvata i onoga koji je posrnuo duboko, sve dok je srce živo i sposobno za povratak.
Zato ne oklijevaj da se vratiš svome Milostivom Gospodaru, ma koliko da si se uprljao grijesima, jer Onaj Koji te je pokrivao dok si bio uronjen u grijehe neće te osramotiti dok Mu se vraćaš na krilima tevbe.
Tama može zakloniti svjetlost Sunca i sjaj Mjeseca, ali nije u stanju spriječiti niti zadržati dovu onoga ko je potonuo u tmine grijeha dok skrušeno doziva svoga Gospodara: ”Nema boga osim Tebe, hvaljen neka si! Ja sam se, zaista, ogriješio prema sebi.” (El-Enbija‘, 87.)
Pokaj se svome Gospodaru i traži oprost iskreno, sa strahopoštovanjem i čvrstom odlučnošću da se nećeš vratiti grijehu. Uzvišeni Allah objavio je: ”A Džennet će biti primaknut čestitima – neće biti ni od jednog daleko: ‘Ovo je ono što vam je obećano – svakome onome koji se kajao i čuvao.”’ (El-Kaf, 31.-32.)
Komentirajući ovaj ajet, Mudžahid je rekao: ”Pokajnik koji se čuva jeste onaj koji grijeh učini u tajnosti, pa se u tajnosti i pokaje.”
Duhovna tradicija islama sačuvala je i riječi imama Šafije, u kojima se spajaju stid, nada i spoznaja Allahove neizmjerne dobrote. On je, dok se u dovi svome Gospodaru obraćao, govorio:
O Ti, Kome sam, iz neznanja, neposlušan bio, a Ti si me pokrio,
I na moja loša djela i grijehe dobrim si mi uzvratio.
Koliko sam puta na Tvoja vrata dolazio i skrušeno molio,
A Ti si mi se odazivao prije nego što bi moj jezik progovorio.
Danas Ti dolazim, kao pokajnik, oprost tražiti,
Jer nešto u mom srcu zove me ka Uputi.
Ako nisam dostojan Tvoga oprosta, Stvoritelju,
Ti si, doista, dostojan praštanja i milosti.
Pobožni ljudi su s pravom naglašavali da utrka prema Allahu nije utrka tijela, nego srca. Da je riječ o brzini nogu, pobijedili bi najspretniji, ali u utrci srca prednost imaju oni koji su pripremili mnogo tajnih dobrih djela.
Otuda i odgovor Hasana el-Basrija onome ko se žalio da su naši dobri prethodnici (tj. ashabi) bili na brzim konjima, a mi smo na slabim magarcima: ”Ako si na njihovom putu, stići ćeš ih, bez obzira na vanjske okolnosti.”
Isti duh praktične mudrosti sažet je u savjetu Seleme ibn Dinara: ”Ono što želiš da bude s tobom na ahiretu – počni danas pripremati. A ono što ne želiš da bude s tobom na ahiretu – danas ostavi.”
Dunjalučki i ahiretski ispit
Ta svijest o kontinuitetu između dunjaluka i ahireta oslikana je i u poučnoj priči o jednoj pobožnoj muslimanki i brižnoj majci. Naime, prenosi se da je jedna pobožna muslimanka budila svoga sina na sabah-namaz, ali je on odugovlačio i nije ustajao. Pokušavala je nekoliko puta, ali bez uspjeha. Nakon što je pospremila kuću, otišla je na posao i nije ga probudila za ispit koji je imao na fakultetu u devet sati.
Sin se probudio u devet i trideset i, zatečen što je propustio ispit, nazvao je majku: ”Mama, propustio sam ispit! Zašto me nisi probudila?”
Majka mu je odgovorila: ”Kada sam vidjela da si pao na ahiretskom ispitu, više mi nije bilo stalo do tvog dunjalučkog ispita.”
Sličnu snagu ima i razgovor dvojice prijatelja koji su prisustvovali dženazi, kada je jedan od njih rekao drugom: ”Ukopavanje mrtvaca u grob velika je pouka.” Na što mu je prijatelj odgovorio: ”Prazno grobno mjesto pored njega još je veća pouka – ono je rezervirano za jednoga od nas koji ovdje stojimo, a mi toga nismo ni svjesni.”
Da li me Allah voli?
U tom kontekstu javlja se i pitanje koje jedan pobožni čovjek postavio samom sebi: ”Da li me Allah voli?” Zatim se sjetio da su u Kur‘anu spomenute osobine koje Allah voli kod Svojih robova, pa je počeo istraživati, nadajući se da će pronaći odgovor.
Pronašao je da Allah voli bogobojazne, ali se nije usudio smatrati da spada među njih. Pronašao je da Allah voli strpljive, ali je odmah pomislio na vlastiti nedostatak strpljivosti. Pronašao je da Allah voli one koji se bore na Allahovom putu, pa je postao svjestan svoje slabosti i lijenosti. Pronašao je da Allah voli dobročinitelje i shvatio koliko je daleko od toga.
Prestao je dalje tražiti, bojeći se da u sebi neće pronaći ništa zbog čega bi ga Allah mogao voljeti. Tada mu je na um pao ajet: ”Uistinu, Allah voli one koji se kaju.” (El-Bekara, 222.)
Shvatio je da je to Allahovo obećanje za njega i za njemu slične, pa je počeo ponavljati: ”O Allahu, oprosti mi, ja se Tebi kajem.”
Na kraju, poruka ostaje jasna i neumoljiva: možeš ići kud god hoćeš, ali znaj: ”Gospodaru tvome će se, doista, svi vratiti!” (El-‘Alek, 8.) I možeš raditi šta god hoćeš, ali znaj da postoji Knjiga koja: ”…ni mali ni veliki grijeh nije propustila – sve je pobrojala!” (El-Kehf, 49.)
Tvoje je pravo da na dunjaluku radiš kako bi osigurao prolaznu budućnost, ali tvoja je obaveza da radiš za ahiret kako bi osigurao vječnu budućnost.
U toj ravnoteži između nade i straha, ljudske slabosti i Allahove milosti, grijeha i tevbe, oblikuje se istinski duhovni put vjernika.
