Piše: Abdusamed Nasuf Bušatlić
Kur'an, u svojoj jedinstvenoj i nenadmašnoj strukturi i izrazu, kontinuirano otkriva psihološke, duhovne i intelektualne aspekte čovjekovog odnosa prema Allahovoj Objavi. Jedan od upečatljivih primjera tog razotkrivanja nalazi se u ajetu: ”Pa zašto oni pouku izbjegavaju?” (El-Muddessir, 49.)
Ovaj ajet postavlja ključno i sudbonosno pitanje koje u sebi nosi čuđenje, zaprepaštenje i osudu. On ne samo da razotkriva psihologiju nevjernika koji okreću leđa Allahovoj poruci, već i raskrinkava unutrašnji paradoks ljudskog bića: stvorenja obdarenog razumom i sposobnošću spoznaje, a ipak spremnog da svjesno izabere put zablude.
Okretanje od Allahove upute manifestacija je oholosti i svjesnog odbijanja istine
Kur'anski tekst prethodno govori o sramotnom i ponižavajućem ishodu na Ahiretu za one koji su na dunjaluku ustrajali u nevjerstvu i zabludi sve do trenutka smrti. Taj ishod je neizbježan: iz njega nema izlaza, nema posrednika, niti zagovorništva (šefa'at) koje bi moglo otkloniti kaznu.
Međutim, odmah nakon tog prikaza konačne propasti, Kur'an se vraća sadašnjem trenutku, dok su nevjernici još u životu na dunjaluku, dok su im još uvijek vrata spasa otvorena i dok još uvijek pred njima postoji mogućnost da se vrate Istini. Glas Objave i dalje ih poziva: ”Evo Pravog puta, evo staze spasa pred vama! Pa zašto onda bježite? Zašto glavu okrećete i kojim to putevima odlazite, a Istina vam je pred očima?”
Izraz ”šta im je” (فَمَا لَهُمْ) u ovom ajetu nosi značenje pitanja koje izražava čuđenje i zaprepaštenje nad njihovim stanjem. Njihovo ponašanje je toliko apsurdno da zaslužuje da bude predmet javnog zaprepaštenja, i da se ljudi, meleki, razum i logika pitaju: ”Zašto bježe od onoga što je jasno, čisto i spasonosno?”
Kako je moguće da ljudi koji su obdareni razumom, sluhom i vidom – sredstvima znanja i spoznaje – odbacuju Opomenu koja sadrži sve razloge za njeno prihvatanje, dok ne postoji niti jedan razuman razlog za njeno odbijanje? Stoga, njihovo okretanje od Kur'ana nije neutralan čin, nego manifestacija inata, oholosti i svjesnog odbijanja istine.
Oblici nevjerničkog odbijanja istine
Mušričko (nevjerničko) bježanje od Opomene i njeno odbijanje manifestiralo se na dva načina: aktivno odbijanje nakon slušanja istine, svjesno negiranje Kur'ana iz puke oholosti i ustrajnosti u neprijateljstvu, uprkos jasnim dokazima, i pasivno izbjegavanje samog slušanja Kur'ana – bijeg od istine iz straha da će njihova srca biti obuzeta njegovom snagom i ljepotom.
Kur'an je prenio i riječi uglednika Kurejša koji su, shvativši snagu kur'anskog govora, jedni drugima govorili: ”Oni koji ne vjeruju govore: “Ne slušajte ovaj Kur'an, nego pravite buku da biste ga nadvikali!” (Fussilet, 26.)
Oni su svjesno širili propagandu protiv Kur'ana, uvjeravajući mase da je u pitanju ”opčinjavajuća magija” koja kvari živote, odvaja porodice i razara društvene odnose. A njihov jedini ”odbrambeni” mehanizam bio je bježanje od slušanja, jer nisu mogli podnijeti njegovu unutrašnju moć, niti zaustaviti njegov utjecaj na njihova srca i srca ljudi oko njih.
Paradoks ljudskog ponašanja
Ovdje se otvara šira antropološka i psihološka dimenzija. Naime, čovjek kojem je Allah podario razum i sposobnost spoznaje, a zatim mu objavio Opomenu u kojoj su sabrani svi putevi upute i spasa, i pored toga okreće leđa, bira sljepilo umjesto svjetla, strast umjesto razuma, prohtjeve umjesto Istine.
Naime, Allah, dželle šanuhu, u svojoj stvaralačkoj mudrosti postavio je pred ljudski razum tri velika znaka. Onaj ko ih ispravno spozna, neminovno će zaključiti da oni ne mogu postojati sami od sebe, niti nastati slučajno, već da iza njih stoji Stvoritelj – Allah, Jedini i Jedan.
Prvi su kosmički znakovi – vidljivi u stvaranju živih i neživih bića, u svemiru i prirodi. Njihovo posmatranje i proučavanje vodi ka uvjerenju da iza svega stoji Mudri Stvoritelj.
Drugi su stvaralački znakovi – oni koji pokazuju kako ta bića obavljaju svoje funkcije i kako svako od njih savršeno doprinosi harmoniji života. To svjedoči da ih je oblikovao i uredio sveznajući Stvoritelj.
Treći su kur'anski znakovi – riječi objave koje otkrivaju tajne stvaranja i razjašnjavaju ono što ljudski razum sam ne bi mogao dokučiti. Tek tada čovjek spoznaje istinu: Allah je Stvoritelj, Jedan i Jedini.
I umjesto da preispita svoje postupke i ispravi greške, nevjernik ustrajava u svojoj zabludi i oholosti. Kada čovjek dosegne taj nivo u svom odnosu prema Allahovoj uputi, da ga savjet i podsjećanje Allahovim ajetima ne dotiču, da ne ostavlja grijehe, da ne prestaje s lošim djelima, da ne nadoknađuje svoje propuste niti se okreće dobru – to je stanje strašnog gubitka i propasti.
Suludo bježanje od kur'anske upute
Zatim dolazi čudesna slika stanja nevjernika dok bježe od Kur'ana: ”Kao da su divlji magarci preplašeni.” (El-Muddessir, 50.) Dakle, nevjernici izbjegavaju slušanje Kur'ana poput divljih magaraca koji, kad začuju riku lava, panično bježe na sve strane, premda Kur'an ne dolazi da ih uništi, već da ih spasi.
Komentirajući ovaj ajet, Sejjid Kutb je kazao: ”A prizor divljih magaraca dok, uznemireni i preplašeni, bježe na sve strane kada začuju riku lava i osjete njegovu prijetnju – prizor je koji su Arapi dobro poznavali. To je prizor silovitog kretanja i paničnog bježanja, ali i prizor koji izaziva podsmijeh kada se njime porede ljudi. Pa kako tek kada taj njihov panični bijeg, koji ih pretvara iz ljudi u magarce, nije posljedica stvarne prijetnje ili opasnosti, već bježanja od onoga koji ih podsjeća na njihovog Gospodara i na njihovu konačnu sudbinu, i koji im upravo otvara mogućnost da se spase od ponižavajućeg stanja i bolnog ishoda?!”
I kao što prisustvo lava u divljini ulijeva strah divljim magarcima, tako prisustvo islama na Zemlji izaziva strah i mržnju kod neprijatelja istine u svakom vremenu. Islam im smeta i bez da ga iko nameće, jer je dovoljno jak i dovoljno istinit da raskrinkava njihovu laž.
Zato ga mrze, zato ga se boje, zato mu objavljuju rat, jer je islam svojom unutrašnjom snagom i jasnim metodom, prijetnja svakom obliku laži, idolatrije, nemorala, tiranije i korupcije.
Nevjernici su odbijali i odbijaju Kur'an ne zbog intelektualnih sumnji, već zbog jasne spoznaje da islam predstavlja prijetnju njihovom društvenom i ekonomskom poretku. Oni su shvatali da islam nije samo lična duhovnost i pobožnost, već sveobuhvatni sistem koji ruši temelje idolatrije, koji potkopava društvenu nepravdu, koji briše privilegije aristokratije, koji zahtijeva radikalnu promjenu političkog poretka.
Znali su da islam ne trpi polovična rješenja, već da je ili vjera ili kufr, ili svjetlo ili tama, ili put Milostivog ili putevi šejtana. Zato su poveli rat protiv njega, rat koji nije završen ni prije ni poslije Hidžre, već traje sve do danas, rat za očuvanje nakaradnih sistema pred savršenim sistemom islama.
Zbog toga bježe od Opomene, kao što divlji magarci bježe od lava. Ali, dok divlji magarci bježe od zvijeri koja ih hoće pojesti (tj., njihovo bježanje je svrsishodno i logično), nevjernici bježe od onoga koji ih podsjeća na Gospodara, poziva ih da žive istinskim životom i spašava ih od ponižavajućeg kraja u Džehennemu.
Jer, uputa je najveći dar od Allaha, ali dar za one koji je traže i bore se da je pronađu. A onaj ko zatvori oči, nikada neće vidjeti svjetlo. Oni koji su odlučili ostati gluhi i slijepi, osuđeni su da žive u mraku vlastitog izbora.
Dakle, ajet: ”Pa zašto oni pouku izbjegavaju?” nije samo retoričko pitanje upućeno nevjernicima Kurejša. On je vječno pitanje upućeno svakom čovjeku i svakom društvu: ”Zašto bježite od Kur'ana kad bez njega ne možete pronaći pravi put i istinsku sreću?”
Onog trenutka kada pojedinac ili zajednica okrenu leđa Allahovoj Objavi, oni počinju ličiti na divlje magarce koji bježe bez cilja, u panici i strahu, od nečega što im zapravo donosi život i spas.
Kur'an tako ostaje ne samo tekst za učenje Allahove riječi, već i živi podsjetnik, ogledalo ljudskih duša i poziv da se vratimo Istini, prije nego što vrata spasa zauvijek budu zatvorena.
