Piše: Edhem Šerkavi / Preveo i prilagodio: Abdusamed Nasuf Bušatlić
Musa, alejhis-selam, krenuo je na put ne da bi nekoga poučavao, već da bi učio. Kao da to njegovo putovanje od samoga početka poručuje da čovjek, ma dokle stigao, ostaje u potrebi za onim što će ga podsjetiti da je istina šira od njegova shvatanja i da put ka mudrosti započinje onoga trenutka kada priznamo da ne vidimo cjelokupnu sliku.
Musa, alejhis-selam, pratio je hazreti Hidra i obavezao se da neće postavljati pitanja, ne zato što je postavljanje pitanja pogrešno, već zato što neka pitanja gube svoj smisao ako se postave prije vremena. Nisu sve mudrosti spremne za trenutno razumijevanje, niti se svi događaji mogu protumačiti u času u kojem se zbivaju.
Lađa je probušena i taj prizor je bio težak srcu prije nego razumu. Dječak je ubijen, pa su, naizgled, uzdrmana mjerila pravde. A zid je podignut ondje gdje nije bilo ni zahvalnosti ni bilo kakve naknade.
Sva su ta djela izgledala kao da idu protiv onoga što poznajemo kao pravdu, pa je prigovor od strane Musaa, alejhis-selam, bio ljudski, iskren – ne manjak vjere, nego izraz boli koja proizlazi iz nepotpunog viđenja i razumijevanja.
A kada je došlo vrijeme rastanka, došlo je i ispravno razumijevanje. Probijanje lađe nije bilo nepravda, već spas. Ubistvo nije bilo zlo, već sprječavanje veće nesreće. Podizanje zida nije bilo besmislen čin, već očuvanje odgođenog prava.
Tek tada se razotkrila tiha istina: da se neke sudbine ne mogu razumjeti u njihovom trenutku i da je vrijeme sastavni dio njihovog značenja. Upravo odatle započinje njihova veza s nama.
U našem svakodnevnom životu živimo iste prizore, samo pod drugim imenima: posao koji se ne ostvari, veza koji se prekine, put koji se iznenada zatvori bez objašnjenja. Gubitak vidimo jasno, dok ono što nam je njime uklonjeno ostaje izvan našeg pogleda. Grčevito se držimo trenutka i na njega tovarimo više nego što može podnijeti, jer sutrašnjica još nije otkrila svoje karte.
Često sudimo događajima iz uske perspektive, jer bol izoštrava pogled, ali ga skraćuje. Tražimo jasan razlog i brzu posljedicu, kao da nam život duguje trenutno objašnjenje. A kada tumačenje izostane, čekanje se pretvara u tjeskobu, a tišina postaje teret umjesto prostora za razumijevanje.
No iskustvo nas, s protokom vremena, poučava nečemu drugačijem: da ono što jučer nismo razumjeli sutra može postati prelomna tačka; da je neka zabrana bila zaštita, neko odgađanje priprema, a neki gubitak preusmjeravanje – ne kraj puta.
Mi u svom odnosu prema životu ne trebamo toliko gotove odgovore koliko nam je potrebna unutrašnja širina koja može podnijeti nejasnoću; srce koje se ne slama svaki put kada se značenje odgodi i koje ne gubi ravnotežu zato što se slika još nije u potpunosti složila.
U poslu često ličimo na vlasnika lađe: projekat posrne, prilika se izgubi, zatvore se vrata za koja smo mislili da su naš spas. Ljuti smo jer je oštećenje vidljivo, a ne znamo da na horizontu postoji vladar-uzurpator; da smo do njega stigli, izgubili bismo mnogo više. I tek nakon nekog vremena – samo nakon nekog vremena – shvatimo da je ono što smo smatrali gubitkom zapravo bilo izbavljenje od puta koji nije bio naš.
U međusobnim odnosima, razdvajanje često izgleda surovo i nepodnošljivo, a poraz vidimo kao nepravdu bez ikakvog objašnjenja. Zaboravljamo da bi neka srca, da su ostala blizu, iscrpila naše duše; i da poneka ljubav i bliskost, kada se završi, štiti od duže patnje. Nije svaki rastanak zlo, niti je svaki ostanak milost, ali to shvatimo tek kada se emocije stišaju i pogled se razbistri.
U gubitku, kada nam smrt otme one koje volimo, prizor postaje surov do te mjere da zanijemimo. Nema značenja koje bi ublažilo bol, niti objašnjenja dostojnog težine gubitka. S vremenom bol ne nestaje, ali se mijenja: otkrivamo da su oni koji su otišli u nama ostavili trag koji nas čuva, i da neki odlasci nisu kraj, već prelazak u nešto dublje od samog prisustva.
A Allahovo ispunjenje obećanja je zid koji se podiže u tajnosti: dobro djelo čiji učinak još ne vidimo, strpljenje čije plodove ne beremo brzo, dova koju zaboravimo, a koja nam biva sačuvana.
Dani prolaze, i odjednom stignemo do trenutka u kojem shvatimo da nas je nešto čekalo, i da Allah nije zanemario, već je s pažnjom odgađao.
Možda je najljepše u priči o Musau i Hidru to što ona iznova uređuje naš odnos prema stvarnosti: uči nas da živimo usred pitanja, a da u njima ne sagorimo; da vremenu damo njegovo pravo na razotkrivanje stvarnog značenja; i da shvatimo kako mnogo onoga što danas vidimo kao poraz sutra može biti drugi oblik pomoći i podrške. Jer smirenost i spokoj nije u tome da razumijemo sve, već u tome da vjerujemo da ono što se još nije razjasnilo, još nije ni završeno.
