Piše: Asim el-Nebih / Preveo i prilagodio: Abdusamed Nasuf Bušatlić
Nismo znali ništa o oporuci (vasijetu) moje desetogodišnje sestrične Raše prije nego što smo je sahranili. Među ruševinama smo pronašli njenu oporuku u kojoj piše: ”Ovo je moja oporuka (vasijet) ako poginem ili umrem. Nadam se da nećete plakati za mnom, jer osjećam bol i patnju kad vas vidim kako plačete. Želim da moju odjeću podijelite potrebnima, da moj pribor podijelite mojim prijateljicama: Rahaf, Sara, Džudi, Lana i Butul, a moje kutije s perlama Ahmedu i Rahaf. Moj mjesečni džeparac je 50; 25 za Rahaf i 25 za Ahmeda. Moje priče i bilješke su za Rahaf, a moje igračke su za Batul. Nadam se da nećete vikati na mog brata Ahmeda, i nadam se da ćete ispoštovati moju oporuku.”
Ova oporuka, usitinu, govori mnogo. Iz nje iščitavamo nivo izvanrednog odgoja, te veliki trud uložen u njeno podizanje i odgoj. Iz njene oporuke se jasno vidi da je Raša bila brižno i saosjećajno dijete. Ona je pisanje svoje oporuke počela molbom da ne plačemo za njom jer bi je naš plač povrijedio.
Kakvo je srce imala Raša? Kakav osjećaj tjera dijete njenih godina da savjetuje svojoj porodici da ne plače za njom ako ona pogine ili umre u ruševinama, i kakvu brigu osjeća prema ljudima da oporuči da podijele njenu odjeću onima kojima je potrebna i da daju ono što je ostalo od njenih stvari i igračaka njezinim drugaricama?
Raša je u svojoj oporuci zamolila da niko ne viče na njenog brata Ahmeda, jer je on bio ljubazno dijete, bio je odličan učenik u školi i bio je hafiz Kur'ana. Vjerovala je da se Ahmedu neće ništa dogoditi i da će ostati živ nakon nje, te da će uzeti njezine stvari i živjeti svoj život. Ali je zločinačka mržnja bila veća od njezinih snova.
Njih dvoje su zajedno postali šehidi. Cijelu noć su proveli na podu u bolnici jedno pored drugog. Nosili smo ih na groblje zajedno na ramenima, jedno pored drugog, i ukopali smo ih u jedan mezar, jedno pored drugog. I ostat će jedno pored drugog do Sudnjeg dana, do proživljenja, kada će zajedno biti i proživljeni.
Raša i njen brat Ahmed (11 godina) bili su izloženi cionističkom granatiranju 10. juna 2024. godine u njihovoj kući u Starom gradu Gaze, na sjeveru Pojasa. Tada smo ih izvukli iz ruševina, nakon čega su živjeli više sedmica preživljavajući strahote rata i gladi. Cionistički okupator je tog dana ispalio dvije granate, kao da su htjeli na svako od njih ispaliti posebnu granatu, ali se dogodilo čudo i oboje su izašli sa lakšim povredama.
Njihovi roditelji su popravili dio porušene kuće i vratili se u nju, jer u Gazi nije bilo slobodnih mjesta. I dani su prolazili sve dok nije došao 30. septembar 2024., kada su cionistički zločinci ponovo ispalili dvije granate, dok su Raša i Ahmed učili na istom mjestu gdje su prvi put preživjeli granatiranje.
Međutim, ovaj put se nije dogodilo čudo. Dvoje djece, sestra i brat, Raša i Ahmed, zajedno su poginuli kao šehidi, jedno pored drugog, onako kako su zajedno živjeli, strahovali i gladovali. Svijet je ovaj događaj mogao opisati kao ratni zločin, ali budući da se dogodio u Gazi nad muslimanskom djecom, a da su počinioci cionisti, međunarodna šutnja se nastavila.
Ljudski um nije u stanju razumjeti razlog zašto je dijete njenih godina napisalo oporuku o svojoj smrti. Šta joj je prolazilo kroz glavu? Šta je ova agresija učinila njenoj duši pa je sa sigurnošću znala da napušta ovaj život, i da mora napisati oporuku ili vasijet i podijeliti svoje stvari prijateljicama, djeci svojih rođaka.
Čini mi se – i nadam se da sam u pravu -, da djeca ne ginu u ratovima, ona samo bježe od straha, gladi i neimaštine, i ne nalaze drugi izlaz osim u smrti, tu se kreću i skrivaju od buke bombardiranja, zvukova topova i tutnjave aviona.
Još se sjećam dana kada je moja sestrična Raša došla k meni, noseći svoj dnevnik koji je napisala nakon što je preživjela prvo bombardiranje, da mi kaže: ”Dajdža, objavi ovo na Al-Džeziri, pričaj im o meni!”
Raša je željela da ispriča svijetu svoju priču, svoje spašavanje od granatiranja i svoje snove, ali svijet nije mario sve dok nije došao dan kada je ona otišla, ostavivši svoju oporuku o kojoj su pisali i govorili mnogi mediji.
Ali, ko piše o hiljadama djece ubijene u ovoj cionističkoj agresiji? Ko govori svijetu da to nisu brojevi i da je svako to dijete imalo snove i dnevnike koje je trebalo napisati, i život koji je željelo živjeti prije nego što je umrlo?
Do tada, bojim se da neko dijete u Gazi upravo sada piše svoju posmrtnu oporuku.
