Priredio: Abdusamed Nasuf Bušatlić
Gazi Osman bin Ertugrul bin Sulejman Šah, osnivač je Osmanskog carstva koje je postojalo sve do poslije Prvog svjetskog rata, i on je njegov prvi vođa i sultan.
Rođen je 656. h.g./1258. po Isau, a.s., u gradu Sogut, u godini u kojoj su Mongoli, predvođeni Hulagu Kanom, osvojili i opustošili Bagdad. Kao da je Uzvišeni Allah htio da se Osman bin Ertugrul rodi iste godine kada je ubijen posljednji abasijski halifa u Bagdadu, kako bi vratio slavu i snagu islamskom svijetu nakon što je islamski svijet bio oslabio i pao.
Osman je mali emirat koji mu je ostavio otac Ertugrul nakon njegove smrti, pretvorio u snažnu, mladu državu koja je nakon Osmanove smrti postala zaštitnik islama. Time su se ponosili svi osmanski sultani i zbog toga su to mlado i moćno carstvo nazvali upravo po Osmanu bin Ertugrulu.
Također, Osman bin Ertugrul je ostavio lijep primjer svakom vladaru i sultanu koji teži spojiti ovosvjetsku i onosvjetsku sreću. Bio je primjer pravednosti, tako da se u historijskim djelima spominje da ga je otac Ertugrul još za svoga života imenovao za kadiju u gradu Karajah Hisar nakon što su ga osvojili 1285. godine.
Prenosi se da su se pred njim parničila dvojica ljudi, jedan musliman a drugi kršćanin, i on je, na osnovu iznesenih dokaza, presudio u korist kršćanina. Zbunjen takvom presudom, kršćanin je upitao: ”Kako to da si presudio u moju korist, a ja nisam musliman?” Osman bin Ertugrul, odgovorio je: ”A kako da ne presudim u tvoju korist kad nam Allah, Kojeg obožavamo, u Kur'anu kaže: ”Allah vam zapovijeda da odgovorne službe onima koji su ih dostojni povjeravate i kada ljudima sudite da pravično sudite.” (En-Nisa’, 58.)
Pod utjecajem te pravedne presude, Bizantinac je kasnije primio islam.
Osmanova ljubav prema udjeljivanju imetka siromasima i potrebnima, učinila je da je nakon smrti ostavio samo konja, mač i štit te osnovne kućne potrepštine.
Osman bin Ertugrul umro je 21. ramazana 726. h.g./1324. godine, u gradu Bursi. Nalijedio ga je njegov sin Orhan.
Povijest je sačuvala oporuku Osmana bin Ertugrula, koju je na samrti ostavio sinu Orhanu, a koja je kasnije postala ustav koji su slijedili Osmanlije i na kojem se temeljila njihova država.
Sultan Osman u svojoj oporuci veli: ”Sine moj, ne bavi se onim što nije naredio Allah, Gospodar svjetova, a ako naiđeš na dilemu u pogledu presude, onda se posavjetuj sa islamskim učenjacima.
Sine moj, odnosi se s poštovanjem prema onome ko ti je pokoran, budi pažljiv prema svojim vojnicima, ne dozvoli da te šejtan obmane tvojom vojskom i bogatstvom i nipošto se ne udaljavaj od učenjaka koji poznaju islamsko zakonodavstvo.
Sine moj, ti znaš da je naš cilj Allahovo zadovoljstvo, džihad je proširio svjetlo naše vjere na sve strane, zato traži Allahovo zadovoljstvo.
Sine moj, mi nismo od onih koji ratuju zbog pohlepe za vlašću ili dominacije nad ljudima. Mi sa islamom i za islam živimo i umiremo.
Sine moj, znaj da je širenje islama i upućivanje ljudi u islam, te zaštita i čuvanje časti muslimana i njihovog imetka emanet o tvome vratu za koji će te Allah pitati.”
Takvi su bili muslimanski vladari koji su osvojili svijet. Neka se Allah smiluje vođama, sultanima i šehidima Osmanskog carstva i neka ih nagradi vječnom nagradom za njihov hizmet islamu i muslimanima.
(Izvori: Dr. Ali el-Sallabi, Ed-Devle el-‘Usmanijje ‘avamilun-nuhud ve esbabus-sukut; Muhamed Harb, El-‘Usmanijjun fit-tarih vel-hadare; Abdulmelik el-‘Asami, Semtun-nudžum el-‘avali fi enbail-evaili vet-tavali)
